Father John Misty: Chloë & The Next 20th Century (Bella Union)
Peti album koji Josh Tillman objavljuje pod imenom Father John Misty neobično je ostvarenje čak i kad se u obzir uzme njegova provokativna, atipična karijera. "Chloë & The Next 20th Century" funkcionira istodobno kao glazbena razglednica prve polovine dvadesetog stoljeća, labavo povezana zbirka kratkih priča te osvrt na sadašnjicu. Tillman se ne srami pretenzija. Uz pomoć stalnog suradnika, producenta i kolege kantautora Jonathana Wilsona zaogrnuo je album u raskošnu, široku i vrlo filmičnu šlageristiku u kojoj se isprepleću elementi vokalnog jazza, big banda, psihodelije, countryja i baroknog popa. No kao i u slučaju starijih kantautora sličnog, varljivo lagodnog izričaja poput Randyja Newmana, Warrena Zevona ili Harrya Nelsona, najveća greška koju slušatelj može počiniti kad pristupa albumu Fathera Johna Mistyja je ne obraćati pažnju na riječi. Ovo je ujedno i prvi Tillmanov album na kojem njegov alter ego nije u centru pažnje. On je svoj prostor u potpunosti dobio na prošlom, ispovjednom "God’s Favorite Customer" i ovdje ustupa mjesto nizu likova i vinjeta koji su namjerno oslonjeni na nostalgiju provučenu kroz filter književnih, glazbenih i filmskih klišeja. Tillmanovo pripovijedanje uvijek probija četvrti zid, namigujući i dajući slušatelju do znanja da se ne radi o četvrtorazrednom imitatoru Franka Sinatre, nego o kontrapunktu stilskih vježbi i otvorenog sarkazma. "Q4" je primjerice petominutni roman o pretvaranju autobiografije u materijal za multimedijski sadržaj idealan za sezonu zimskih blagdana. Uvodna, polunaslovna "Chloë" upoznaje nas s naizgled bezbrižnom egzistencijom koja završava tragično, "We Could be Strangers" pretvara konvencionalnu priču o one night standu u linčevsku snoliku tragediju, a "The Next 20th Century" zatvara album koenovski gustom apokaliptičnom himnom u kojoj ima mjesta za naciste koji sviraju na vjenčanjima, holivudske luzere i slavljenje ljubavnih pjesama.
Destroyer: Labyrinthitis (Bella Union)
Dan Bejar pod imenom Destroyer služi se sličnim, ali puno širim stilskim kontrapunktom varljivo ugodne glazbe i tekstualnog otrova. Njegov četrnaesti album samo je naizgled vedriji od slučajno prigodnog, klaustrofobičnog prethodnika "Have We Met" iz 2020. objavljenog neposredno pred pandemiju i globalno zatvaranje. No ispod gotovo plesne, ali neobično nakalemljene sinteze glam rocka, synth popa i osobenjačkog pogleda na new wave krije se Bejarov autorski svijet pun apsurdnih fraza, vokalnih tikova i crnog humora koji se razlijeva preko često vrlo vrckavih instrumentala. Naslov albuma odnosi se na bolest slušnih kanala i možda je konceptualno ocrtan i u zvučnoj slici albuma na kojem, uz sve ranije spomenute elemente, dominira u posljednje vrijeme potisnuta Bejarova gitarska pirotehnika koja se poput provalnika šulja stereo spektrom. "Labyrinthitis" je majstorska vježba korištenja čestih, pa čak i trendovskih utjecaja vrlo samosvojno i nekonvencionalno kad se nalaze u rukama dovoljno slobodnog i neustrašivog autora.
Daniel Rossen: You Belong There (Warp)
Samostalni debi Daniela Rossena, su-frontmena jednog od najhvaljenijih indie bendova nultih Grizzly Bear, okrenut je prema unutra i oslonjen na specifični paučinasti gitarski stil koji vuče korijene iz jazza i folka šezdesetih. Svi navedeni elementi bili su zastupljeni u matičnom bendu, no Rossen i Chris Bear, bubnjar Grizzly Beara, ovdje odlaze izvan granica harmoničnog, višeslojnog folk popa tog benda. Rossen ovdje svira skoro sve instrumente osim bubnjeva. Nenametljive, ali pažljivo osmišljene orkestracije složio je od slojeva vlastitih instrumenata. Zbog te izrazito solipsističke crte i odsustva pop strukture album ima više zajedničkog s progresivnim folkom Roya Harpera, Tima Buckleya ili Roberta Wyatta negoli s indie folk suvremenicima. Album poput “You Belong There", zatvoren u osobni svijet i oslonjen na specifičnu atmosferu, svojevrsni je komentar ideje barem načelno nezavisne glazbe u ranim dvijedvadesetima. Drugim riječima, ako je streaming sveo zaradu od studijskih albuma na malo deblju nulu, a pandemija pojela turneje, zašto ne raditi glazbu za sebe, barem dok si to možeš priuštiti?
