Bježeći prije četvrt stoljeća pred srpskim ekstremistima iz ratom zahvaćene Tišine kraj Bosanskog Šamca, danas 79-godišnja Manda Marošević našla je utočište u Mečenčanima pored Hrvatske Kostajnice, selu koje je postalo svjetski poznato po stotinjak golemih rupa koje su se u tlu otvorile nakon potres.
Premda nikad prije u tom kraju nije bila, s kćeri Katom, njezinim mužem i njihovom djecom, svojim unucima, započela je novi život među nepoznatim ljudima. Cijelo njezino postojanje bilo je bremenito neobičnim okolnostima i nevoljama, a nedavno se na toj listi našao i banijski potres u kojem je Mandina kuća u Mečenčanima toliko oštećena da se u njoj više ne može živjeti.
Nas, iz Bosne prognane Hrvate, ovdašnji su Srbi prihvatili kao što bismo i mi njih da ih je nevolja dotjerala do bosanske Tišine. Jednostavno, tko je dobar, dobar je, a tko nije, njega ne bendamo, kaže Manda
- Sjedila sam u sobi na kauču kad se kuća počela ljuljati kao čamac na vodi: oko mene su padale cigle i žbuka, pri čemu se vanjski zid posve urušio. Zasuta prašinom i nepomična od straha, izišla sam tek kad se sve smirilo da bih donekle shvatila što se zbilo i kolika je zapravo šteta. No nije valjda prošlo ni sat vremena, a već su do mene došli neki ljudi nudeći mi pomoć. To je donekle umirilo nenadani šok. Hranu i odjeću dobila sam odmah, a za nekoliko dana i stambeni kontejner, pa sada živim pored te svoje ruševine – kaže nam Manda.
U istom je selu i porodična kuća njezine kćeri koja nije u tolikoj mjeri oštećena. Povremeno, kad je u metalnom kontejneru odveć hladno, prespava kod svojih. Naša nam sugovornica kaže da je prije devedesetih u Mečenčanima mahom živjelo stanovništvo srpske nacionalnosti; gotovi svi su nakon Oluje napustili selo, a u njihove su kuće useljavali Hrvati prognani iz susjedne države, među njima i ona. Pitamo je kakvi su danas odnosi između starosjedilaca povratnika i novopridošlih žitelja.
- Da bih vam odgovorila na to pitanje, ispričat ću vam gotovo nevjerojatnu priču, pa vi sami zaključujte - kaže nam Manda, pa nastavlja.
- Kad smo stigli ovamo, u selu je živjela vremešna i boležljiva udovica srpske nacionalnosti, Jovanka Marković, koja je s vremenom jako zavoljela mog najmlađeg unuka, Matu. Uvijek bi mu nešto kupovala u dućanu, a on bi joj pomagao pri sitnim poslovima praveći joj društvo koje joj je, onako osamljenoj, prilično nedostajalo. Družili su se tako iz godine u godinu, ona je starila a on rastao, sve dok prije skoro desetljeća starica nije umrla. Tada smo doznali da je cijelo imanje - kuću, gospodarske zgrade, njive, livade... - ostavila našem Mati. Eto, takvi su odnosi u Mečenčanima: nas, iz Bosne prognane Hrvate, ovdašnji su Srbi prihvatili kao što bismo i mi njih da ih je nevolja dotjerala do bosanske Tišine. Jednostavno, tko je dobar, dobar je, a tko nije, njega ne bendamo. Zahvaljujući dobroj Jovanki, obitelj moje kćeri danas živi u vlastitoj kući – protumačila nam je Manda.
Mato danas ima 24 godine, oženjen je i ima dijete, ali nikada ne zaboravlja da živi u kući žene prema kojoj se, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest i dobnu razliku, odnosio s pažnjom i poštovanjem. Stoga često, zajedno sa svojima, ode do groba Jovanke Marković položiti buketić cvijeća i iskazati zahvalnost za sve što mu je dala. Pitamo njegovu baku kako to da živi sama, odnosno što je s ocem njezine Kate.
- Imam muža, ali ne znam gdje je; to vam je, moj novinaru, jedna duga i žalosna priča. Udala sam se za Roka Maroševića davne 1964., pa smo u Tišini zajedno živjeli neko vrijeme, ali nas život ni onda nije baš mazio. Stoga smo odlučili da on privremeno ode u Australiju nešto zaraditi, bar da kuću sagradimo. Kako je Kata tada imala svega tri godine, tužan je to bio rastanak. Kad je otišao, povremeno su nam stizala njegova pisma, među kojima i pokoja, dobro skrivena novčanica, a onda je odjednom to sve stalo i ja od tada o svom Roku ništa ne znam. Već je, eto, prošlo pola stoljeća, a od mog muža ni traga ni glasa. Ne znam što je s njim iako sam se raspitivala kod znanih i neznanih, pisala ambasadama, tražila ga preko Crvenog križa. Ali on kao da je u zemlju propao. Opet, moram reći da još vjerujem da sam udana žena, da se nadam njegovu povratku i da ga svakog dana iščekujem. Ni ovaj prsten što mi ga je na ruku stavio prije 57 godina, kad se vjenčasmo u našem selu, nisam još skinula i nikada neću - otkriva nam naša sugovornica.
S devet stotina kuna socijalne pomoći nije joj se baš najjednostavnije provući od početka do kraja mjeseca: nikako da malo predahne od silnog računanja i raspoređivanja te skromne svotice, ali se svejedno ne žali. Važno joj je, kaže nam, da je živa i koliko-toliko zdrava, a za sve ostalo će se već nekako snaći. Sada joj je najveća briga stambeno pitanje, odnosno to gdje će u budućnosti stanovati. Kuća je za rušenje, a kontejner je pogodan za život samo za toplijeg vremena. Nada se stoga da će država obnoviti njezin dom.
- Govori se ovdje, a i na TV-u čujem, da će nam obnavljati kuće, no kad će to biti, nitko još ne zna. Što se tiče ostalih oblika pomoći, mogu vam reći da smo svi ovdje u selu dobro zbrinuti. Ne oskudijevamo ni u hrani ni u odjeći, a svakoga dana navraćaju vatrogasci i drugi majstori koji popravljaju dimnjake i za ljudski život osposobljavaju one domove koji nisu, poput moga, posve uništeni - kaže nam 78-godišnjakinja koja je po treći put u životu mora ispočetka kućiti: no da se kojim slučajem Roko vrati, sve bi joj to postalo posve nevažno i svaka bi nevolja učas izblijedila iz sjećanja i nevesele svakodnevnice.
