Sve do razornog potresa, koji je prije deset mjeseci zatresao Baniju, stanovnici Mečenčana ni u najluđim snovima nisu mogli zamisliti da će se za njihovo mjesto pročuti i izvan granica Hrvatske. Sreća u nesreći, pažnju inozemnih i domaćih medija nisu zaokupile ljudske žrtve, kojih u Mečenčanima pravim čudom nije bilo, već neobičan fenomen koji se u tom selu nadomak Hrvatske Kostajnice pojavio u prvim danima nakon prirodne katastrofe. Tada su se u zemlji počele otvarati ogromne rupe, tzv. vrtače, čiji je broj od početnih 30-ak u međuvremenu narastao na 143. Ona najveća doslovno je progutala vrt i dio voćnjaka obitelji Borojević i tako postala atrakcija koju obilaze mještani i njihovi gosti.

Pošto je i moja kći odrasla u Mečenčanima, voljela bih da jednog dana ima gdje doći. Da otvori svoja vrata i popije kavu u bajti – kaže Mara Žilić, koja je nakon 12 godina ostvarila pravo na obnovu

- Morat ćemo početi naplaćivati ulaznice - u šali nam kaže Biserka Borojević, koja od 5. siječnja ove godine, kada se rupa otvorila, svakodnevno bilježi njene promjene.

- Obiđem je svakog jutra. Otpočetka je bila velika, ali daleko manja nego sada. Neprestano se širi - dodaje Biserka dok kroz blato koračamo do najposjećenije lokacije u Mečenčanima, smještene na livadi preko puta njene kuće.

Stotinjak metara od glavne seoske ceste pred nama se ukazala impozantna grdosija pravilnog oblika. Dopola je ispunjena zamućenom vodom. Trenutno je duboka preko 14 i široka 32 metra, a Biserki, koja je znalački mjerka, čini se da se u posljednja 24 sata malo proširila u smjeru zapada.

- Donedavno je bila jako lijepa, puna svijetlozelene, čiste vode. Zamutile su je kiše - govori naša domaćica s nekom vrstom neobične simpatije koju gaji prema rupi zbog koje je ove godine ostala bez zimnice.

Vrtača joj progutala vrt – Biserka Borojević (Foto: Tamara Opačić)

Ipak, priznaje nam Biserka, jedva čeka da je zatrpaju. Otkako je prije 12 godina otišla u mirovinu i iz Zagreba se sa suprugom Nikolom preselila na njegovu djedovinu, vrt joj je bio glavna zanimacija. U planu joj je da onaj novi zasadi nešto niže od stare lokacije, dok na mjestu rupe namjerava uzgajati aroniju. Na poljoprivredne radove morat će pričekati još neko vrijeme, jer je sanacija seoskih vrtača započela tek prije nekoliko dana. Prve su na redu one koje direktno ugrožavaju mahom napuštene stambene objekte. Jednu takvu, smještenu nedaleko od kuće Borojevićevih, radnici su, uz nadzor građevinskih tehničara, počeli zatrpavati za vrijeme našeg posjeta.

- Kažu da će za našu trebati preko tisuću kubika zemlje. Navodno se boje započeti s radovima da ne zagade pitku vodu jer je rupa došla blizu nivoa podzemne vodene žile - objašnjava umirovljenica, koju je najjači potres zatekao u kući.

Neki dan sam karticu zadužila do temelja kako bih kupila cement. Problem je što se zbog velike potražnje teško može doći do materijala – žali se 78-godišnja Jovanka Ljubojević

Osim porazbijanih predmeta, kod Borojevićevih nisu zabilježena veća oštećenja. Time se ne može pohvaliti većina preostalih stanovnika Mečenčana, kojih je u selu trenutno manje nego vrtača na njihovim imanjima. Najviše strahuju od nadolazeće zime, koju će zbog tromosti državne birokracije i odugovlačenja procesa obnove većina njih dočekati u kontejnerima. Ili, poput Mare Žilić, u donekle očuvanim objektima koje su im na korištenje ustupili njihovi raseljeni susjedi.

Sedamdesetogodišnjoj Mara više ni ne zna koja joj je to selidba u životu. Otkako se 1996. vratila iz izbjeglištva, promijenila je na desetke adresa. Zbog spora oko imovine s dijelom familije, tada nije uspjela ostvariti pravo na obnovu jednog kata kuće koja je nekoć pripadala njenim roditeljima, pa se snalazila na različite načine. Neko vrijeme živjela je u Zagrebu i Petrinji, a u rodnim Mečenčanima su joj privremeni krov nad glavom u više navrata pružili najbliži sumještani. U međuvremenu joj je pripala parcela nasuprot kuće u kojoj je živjela do "Oluje", pa je 2009. podnijela zahtjev za stambeno zbrinjavanje. Odluku, koja uključuje dodjelu građevinskog materijala i organiziranu gradnju kuće od 45 kvadrata, dobila je tek početkom ove godine.

Početak sanacije vrtača (Foto: Tamara Opačić)

- Prvi radovi započeli su nedugo nakon najjačeg potresa, a onda je na dijelu gradilišta počela izvirati voda. Bojali su se da se i ovdje ne otvori rupa, pa su na teren poslali profesore s geofizike - govori nam Mara Žilić, još jedna protagonistkinja priče iz rubrike "vjerovali ili ne".

Nakon udara novog jakog potresa u svibnju, voda se stala povlačiti. Otad su na njenom ranču, kako zemljište zove od milja, nikli temelji jednokatnice. Međutim, zbog dodatnih ispitivanja strukture tla svi radovi morali su biti obustavljeni do daljnjega.

- Taman sam bila dobila malo nade. Kada je gradnja prestala, ponovno sam klonula i pomislila kamo bih se okrenula - kaže umirovljenica, kojoj je ovih dana stigla potvrda da se izgradnja ipak može nastaviti.

Maru Žilić život nije nimalo mazio. Nekadašnja radnica u školskoj kuhinji do rata se brinula i za zemlju i životinje, a danas preživljava od 1045 kuna mirovine. Kako bi zaboravila na sve što je prošla, kaže, trenutno se zabavlja uzgojem malog voćnjaka i vrta koje je zasadila oko temelja svog budućeg doma.

- Na životu me drži kći Sabina koja je u Kopenhagenu zaposlena na jednom institutu. Pošto je i ona odrasla u Mečenčanima, voljela bih da jednog dana ima gdje doći. Da otvori svoja vrata, da u svojoj bajti popije kavu, a onda sjedne na avion i otputuje u Dansku - iskreno će Mara, koja većinu vremena provodi kod svoje 37-godišnje prijateljice Dragane Tot.

Promijenila desetak adresa – Mara Žilić (Foto: Tamara Opačić)

Ona joj je, govori nam Mara na putu do njene kuće, kao desna ruka, druga kći. Njihove obitelji tijesno su surađivale i u godinama prije rata. Danas su jedna drugoj svojevrsna utjeha, jer je i Draganu, samohranu majku, u svega nekoliko mjeseci zadesio niz nesretnih događaja. Prvo je u potresu ostala bez obiteljske kuće, a potom joj je ljetos preminula teško bolesna majka koja joj je pomagala oko brige za 12-godišnjeg sina Danijela. Zbog toga je Dragana morala odustati od sezonskih poslova koje je obavljala godinama, pa danas živi od socijalne pomoći. Sada se boji da će još jednom ostati bez krova na glavom.

Naime, dan nakon potresa jedan prijatelj iz sela ustupio je joj je na privremeno korištenje svoju malu jednokatnicu s potkrovljem koja je inače na prodaju. Na početnom valu solidarnosti, od kojeg danas nije ostalo gotovo ništa osim pokoje fotografije na društvenim mrežama, Dragani se posredstvom drugog prijatelja javio Ivica Pogorilić, tadašnji HDZ-ov načelnik Općine Povljana s Paga. Uskoro ju je posjetio u društvu nezavisnog donačelnika Predraga Rukavine.

- Pregledali su moju staru kuću i uvjerili se da se ona ne može obnoviti. Obišli su i kuću u kojoj sam sad i kada su čuli da se prodaje za svega 100.000 kuna, rekli su da su mi spremni pomoći, odnosno da će mi Općina donirati taj iznos. Bila sam presretna, mislila sam da će sve super proći - prisjeća se Dragana Tot, koja nas je u prohladno jutro ugostila u dobro zagrijanoj kuhinji.

Delegacija iz Povljane je Mečenčane posjetila i u travnju, kada se upoznala s vlasnikom kuće u kojoj Dragana trenutno živi. Narednog dana svi su se uputili u Sisak, gdje su sklopili i ovjerili dva ugovora, onaj o donaciji i kupoprodaji, uz obećanje da će novac odmah sjesti na račun. I otad ništa. U međuvremenu su održani lokalni izbori, na kojima se, nakon šest uzastopno osvojenih mandata, Pogorilić nije kandidirao. Na mjesnu načelnika zamijenio ga je dotadašnji zamjenik Rukavina.

Stara kuća Dragane Tot (Foto: Tamara Opačić)

- Više nisam znala što da radim pa sam zvala bivšeg načelnika. Nije odgovorio ni na jedan poziv ni poruku, dok mi je novi ljetos preko telefona, što su zabilježile kamare RTL-a, rekao da Općina nema novca za donaciju i neka ne računam na obećano - kaže Dragana.

Predrag Rukavina naposljetku je novinarima poručio da će Općina ispuniti svoju obavezu nakon rebalansa proračuna, bez navođenja konkretnog datuma. Iako donacija još nije sjela, Dragani je u međuvremenu na naplatu stigao porez na nekretninu.

- Ja tih 3000 kuna nemam odakle platiti. Vlasnik kuće sve razumije, dopustio je da još ovu zimu ostanemo tu, a što će biti kasnije, ne znam. Ako nađe kupca, sutra mi može reći: "Ej, izvini, ali moraš van." A kamo ću onda? - zabrinuto će naša sugovornica.

- Onda ćemo se obratiti Plenkoviću, pa ćemo mu se doseliti u Banske dvore - doskočicom sumornu atmosferu razbija Mara.

Novi načelnik Povljane je u telefonskom razgovoru Novostima potvrdio da je u međuvremenu napravljen rebalans općinskog proračuna u kojem su ipak pronađena sredstva za donaciju. Kašnjenje pravda promjenama koje su uslijedile nakon izbora i nesređenom financijskom situacijom. Sada joj se, prema njegovim riječima, nazire kraj.

- Što smo obećali, to ćemo i ispuniti. Nadam se da bi gospođi Tot do kraja ovog mjeseca sredstva mogla sjesti na račun. Ako ne tada, onda do 31. prosinca, što se, uostalom, u ugovoru o donaciji navodi kao krajnji rok za isplatu - rekao nam je Predrag Rukavina.

Političari joj obećali kupiti kuću – Dragana Tot (Foto: Tamara Opačić)

Političarima, ali i svima drugima uključenima u proces obnove razrušene Banije više ni riječi ne vjeruje 78-godišnja Jovanka Ljubojević. Nju ni njenu pet godina stariju sestru Stanku od potresa nije obišao nitko izuzev novinara i dva studenta građevine koji su im na razrušenu kuću zalijepili žutu naljepnicu.

- Rekli su da je to privremeno i da se njima zapravo čini da je to za crvenu oznaku. Obećali su da će nas uskoro posjetiti njihov profesor koji će dati finalnu ocjenu. Međutim, devet mjeseci kasnije profesoru nema ni traga ni glasa - govori Jovanka, koja u jednom dahu nabraja nastalu štetu.

Nastradale su dvije velike sobe, kupaonica, špajza, oštećeni su i gotovo svi kutovi kuće koja je napukla po sredini. Zahtjev za obnovu predala je u ožujku, a pošto se bliži još jedna zima, Jovanka je nedavno prelomila i odlučila da na svoju ruku angažira majstora.

- Sami ste kupili građevinski materijal? - nadglasavamo sa se zvukom miješalice za beton.

- A šta drugo da radim? Bojim se da snijeg do kraja ne uruši krov. Od mirovine i jednokratnih pomoći nakupila sam oko 10.000 kuna i s time krenula. Neki dan sam karticu do temelja zadužila kako bih kupila cement. Problem je što se zbog velike potražnje teško može doći do materijala. Na pijesak sam čekala više od tri tjedna - žali se ona.

Prostor, koji im je nekada služio kao svinjac, majstor je već prenamijenio u oveću spavaću sobu. U garaži do naziru se i obrisi buduće kuhinje. Svi radovi trebali bi gotovi kroz dva-tri tjedna. U međuvremenu je Jovanka odustala i od uzaludnog zivkanja državnih institucija.

- Telefoni zvone, ali nitko se ne javlja. Samo obećavaju nekog boga po medijima, a uopće ne idu na teren. Ustvari, možda negdje i budu, ali do mene nikako da stignu. Muka, ništa drugo nego muka - rezignirano domeće Jovanka.

- Čuvajte se. I vi i Stanka - poručujemo joj na rastanku.

- Hoćemo. Ali znate i sami da se od čuvanja ne živi - odgovara ona.