U kafiću "Putnik" u Novoj Gradišci skrivamo se od pljuska, prije nego što autobus krene dalje tutnjati kroz tmurnu večer. Uzimamo kavu za van. Konobar je pruža u crvenoj papirnatoj čaši na Djeda Mraza. Jedini drugi gost u kafiću pita kamo putujemo.

- U Požegu - kažemo.

- Ja mislio i vi u Njemačku. Svi idu u Njemačku - komentira. Po izlasku iz kafića, vozač autobusa pita što nas vodi u Požegu.

- Vaša košulja - kratko ćemo. Čovjek zastaje na par sekundi.

- Aha, Orljava! - odgovara.

- Valja li? - pitamo.

- Peri-deri - kaže.

Radnice Orljave šivale su razne uniforme, pa tako i za vozače ovog autoprijevoznika, nekad znanog kao APP Požega, danas dijela grupacije Arriva. Od ovoga ljeta više ne šivaju, u srpnju je tvornica otišla u stečaj, a većina od 172 radnice dobila otkaz. Prije toga tri mjeseca nisu dobile plaću, zbog čega su krajem lipnja prosvjedovale na Trgu sv. Marka u Zagrebu.

S jednom od radnica čuli smo se uoči dolaska u Požegu. Iako je bila u poslu oko svinjokolje, a u selu u kojem živi slab joj je signal na mobitelu, obećala nam je da će nas u ponedjeljak ujutro čekati na glavnom gradskom trgu i sa sobom povesti još nekoliko radnica. Čitavu noć s nedjelje na ponedjeljak je kišilo, a kad smo se izjutra zaputili prema trgu, oblaci su se jedan za drugim razbježali. Na trgu nas je dočekala grupa od, sunce nam svanulo, tridesetak radnica.

Došle su uglavnom iz okolnih sela, zaputile se u grad jer im je bitno da mediji ne odustanu od njihove priče. Odšetale smo se do obližnjeg parka i ispred crkve povele raspravu na otvorenome. Najpoštenije nam se čini razgovor prenijeti onako kako je tekao, u ritmu u kojem su se radnice nadovezivale jedna na drugu. Nijedna se nije htjela isticati, niti da ih samo brojimo i pišemo im imena i prezimena. Obujam izrečenog, nažalost, moramo kratiti, ali srž smo, nadamo se, sačuvali.

- Hoćemo svoja potraživanja. Znamo da se firmi piše kraj. Ali tražimo svojih osam plaća otpremnine, koje nam pripadaju prema kolektivnom ugovoru - započinje jedna radnica.

- Čekamo tu crkavicu od tri plaće, minimalnu otpremninu, nekih 11-12 tisuća kuna, za koje su nam obećali da će sjest' do Božića. A ostalih pet plaća otpremnine još ćemo čekati - dodaje druga.

- Meni je žao što nitko neće odgovarati. Kriva je ova Vlada, ali i sve druge ovih 30 godina. Upravu nitko nije kontrolirao, nisu pratili kamo idu državni novci - nadovezuje se treća.

Radnice se dotiču i ministra prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Darka Horvata, za kojeg kažu da nije stigao odgovoriti na njihova pitanja, ali jest okriviti i njih za dug i propast tvornice.

- Najbolje da smo radile bez plaće, onda možda ne bi bio toliki dug - komentira radnica iz prvoga reda.

- Pa skoro i jesmo, uvijek na minimalcu. Posla preko glave, a mi uvijek bile na minimalcu! - pridružuje joj se druga.

- A da se nismo sindikalno borile, ni minimalno ne bismo imale. Prije minimalca se radilo za 1800, 1900 kuna, i vikend i prekovremene. I za prekovremene da plate morale smo ih tužiti, pa su nam govorili da ćemo tako firmu pokopati. A firma je ipak radila još godinama nakon toga, eto! - objašnjava treća.

Kolegica do nje konstatira da su potraživanja radnica nešto više od dva milijuna kuna i da je to "ništa za državu, jer oni više ukradu u sat vremena".

- Mi smo tekstilke, nas smatraju tulavima! - uzvikuje radnica iz drugoga reda.

- To su naši novci, nama ukradeni novci! Ako treba, šator na Markov trg, ali dobit ćemo ih - zaključuje radnica koja stoji par metara dalje.

Prisjećaju se kako su radile uvijek na staroj opremi, jer se u novu nije ulagalo, pa su se tijekom posjete tvornici Nijemci iz Olympa čudili da se tako kvalitetna roba proizvodi na tako starim strojevima. Dio radnica zaziva novog strateškog partnera, kažu da su se mogle prekvalificirati s košulja na ženski program, pa na maske i stolnjake, tako mogu i na nešto drugo što bi novi partner htio proizvoditi. Govore nam i kako je stečajni upravitelj Krešimir Tomac kad je došao u Orljavu prvo saslušao upravu, a radnice nije pitao za njihova iskustva, nego samo došao priopćiti koji je njegov plan.

- Nek' ova država pokaže da ima suosjećanja za malog čovjeka. Ne samo za turizam i za velikane privatnike, nego za nas, za firmu u svom vlasništvu. Žena u ovim godinama u ovoj županiji nema šanse. I za posao čistačice se unaprijed lobira - govori jedna radnica, dok našu grupu, iako vidno zaintrigirani, zaobilaze prolaznici.

Perspektivu u ovoj županiji radnice ne vide, a većini fali malo godina do penzije.

- Većina nas je počela raditi kao cure, sa 17-18. I u ratu smo šivale. Mladost, život, zdravlje, sve smo Orljavi ostavile. Na kraju smo izbačene, a da se nitko iz uprave nije udostojao izaći pred nas, zahvaliti i pozdraviti k'o ljudi - priča jedna.

- Na birou nas pitaju imamo li u planu na sezonu ići! - dovikuje druga.

- Meni su u cvjećarni nedavno rekli: Da ste bar malo mlađi - iznosi svoje iskustvo treća.

Ne znaju na koju stranu da se okrenu, a da se ukaže izlaz iz trenutne situacije.

- Neke žene su imale operacije kralježnice, rakove, tumore. Evo, dvije ovdje su prošle kemoterapije - priča radnica čije riječi većina drugih prati bez glasa, tek umornim kimanjem glavom.

- Što da radimo, recite? Da spakiramo kofere i odemo van umrijeti? Lijepo nam je ministar Horvat rekao da je i njegov nećak otišao u Njemačku! - tim se riječima, popraćenim s nekoliko sočnih epiteta na račun ministra, završava naš razgovor ispred crkve.

S dijelom radnica sjedamo još malo na toplo, na kave sa šlagom, ćakulu o kućanskom radu i stanju poljoprivrede, djeci u školi i na fakultetima, bolestima i kumstvima. Posebno im fale, slažu se, njihova radna druženja, pjesme i zezancija, pa čak i pokoja svađa za trakom, koja bi se uvijek izgladila. Iako se nadaju nastavku proizvodnje, jasno im je da će do toga teško doći.

Mario Iveković s radnicama Orljave u svibnju (Foto: Ivica Galović/PIXSELL)

O tome pričamo i s Marijem Ivekovićem iz Novog sindikata, koji 15 godina zastupa radnice Orljave. Kroz taj je rad nastao i prvi kolektivni ugovor u tvornici.

- Zasad će se do Božića podmiriti minimum od tri plaće. Za ostala potraživanja inzistirat ćemo prema Vladi, koja je vlasnik, ali i prema Olympu, s kojim je tvornica desetljećima poslovala. To ćemo gurati kroz kampanju Clean Clothes i vjerujem da ćemo uspjeti. Nadamo se i pokretanju neke djelatnosti, ali to ide teže - kaže Iveković.

Ovih je dana ispred Orljavine trgovine u Požegi Novi sindikat prozvao Vladu zbog lažnih obećanja da im je prioritet pronalazak strateškog partnera. Podršku radnicama iskazali su i njihovi partneri iz mreže Clean Clothes akcijama ispred Olympovih dućana u više gradova u Njemačkoj. Iveković podsjeća kako Orljava nije klasičan stečaj, jer je država vlasnik i ima punu odgovornost.

- S obzirom na stanje pravosuđa, ne polažem nade u istrage vezane uz propast Orljave. Glavni krivci sjede u Vladi, a oni peru ruke. Sa sindikalne strane nećemo dozvoliti da priča padne u zaborav - ističe.

Orljava je jedna od zadnjih tvornica tekstila u državnom vlasništvu, a za njihova radna mjesta strategije već dugo nije bilo. O toj je zanemarenosti i sivoj zoni poslovanja puno pisao novinar Drago Hedl. Dok se kraj nas vrte bijeli autobusi koji s požeškog kolodvora voze ponajviše đake i gastarbajtere, zovemo Hedla i pitamo ga da nas uputi u probleme upravljanja Orljavom.

Nek' ova država pokaže da ima suosjećanja za malog čovjeka. Ne samo za turizam i za velikane privatnike, nego za nas, firmu u svom vlasništvu. Žena u ovim godinama u ovoj županiji nema šanse - kaže jedna radnica

Donedavni predsjednik uprave Luka Balenović na čelu Orljave bio je 18 godina. Hedl objašnjava kako je Balenović suprug sutkinje Visokog kaznenog suda Marije Balenović, koja je prije bila šefica Općinskog suda u Požegi. Ona je rodom iz Zagrađa, mjesta kraj Pleternice, odakle je i Franjo Lucić, do lani dugogodišnji HDZ-ov saborski zastupnik. Te su zemljačke veze, kako je Hedl pisao, bile bitne za Balenovićevu nezamjenjivost u Orljavi. Iako je krajem 2018. otišao u prijevremenu starosnu mirovinu, već ju je sljedećeg dana zamrznuo, da bi 1. siječnja 2019. odlukom Nadzornog odbora, na čijem je čelu bila Jadranka Čengija Šarić iz Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP), nastavio biti predsjednik uprave Orljave.

U tvornici u kojoj se radilo za minimalac i radnicama dugovalo plaće, Balenović je, prema pisanju medija, mjesečno primao neto plaću od 8.583 kune, a imao je i mjesečni dodatak od 6.418 kuna, naknadu za poslove u Hrvatskoj gospodarskoj komori (još uvijek je predsjednik Županijske komore Požega). Hedl nas upućuje i na nedavna dešavanja u požeškom HGK-u, kad je Balenović, čija je Orljava friško potonula, predvodio ceremoniju predaje nagrada najuspješnijim tvrtkama Požeško-slavonske županije.

Bio je i član NO-a požeške tvornice Zvečevo, koja je 2017. završila u predstečajnoj nagodbi, kao i član NO-a Industrije modne konfekcije Sloga. Sloga, jedno od najvećih tekstilnih poduzeća Jugoslavije, finalnu kapitulaciju doživjela je 2019., zadnjim stečajem i otpuštanjem dvjestotinjak radnica. Ukratko, ondje gdje se propadalo, Balenovića je u nekom momentu bilo.

- Vlada je mogla smijeniti upravu da je htjela, pitanje je zašto nije - komentira Hedl.

Pošto prolazimo i kraj požeškog stadiona, ubacit ćemo ovdje crticu u stilu Antona Samovojske i podsjetiti na utakmicu od prije 60 godina. Klub danas poznat kao NK Požega nastao je 1962., a osnovalo ga je poduzeće Sloga skupa s drvnoindustrijskim poduzećem Lipa. U prvoj službenoj utakmici izgubili su 5:0, baš od gradskog rivala NK Zvečevo, i to na stadionu kraj Orljave.

Da ne rujemo samo po prošlosti, odlazimo vidjeti što mladima ostaje. Obrtnička škola Požega u svom programu nudi trogodišnje obrazovanje za krojača i četverogodišnje za modnog tehničara. O gašenju zadnje velike tekstilne tvornice u gradu htjeli smo razgovarati i s njima. Iako smo u školu banuli, ravnateljica Iva Šnajder rado nas je ugostila.

- Živimo u kapitalizmu. Učenike usmjeravamo da se što bolje snađu unutar sustava, da imaju više opcija. Radnih mjesta na kojima će provesti 30 godina više nema. I mi bismo se, uz dobru strategiju, mogli adaptirati promjenama u tekstilnoj industriji, kao što je to primjerice napravila Švedska. Važno je da kvalitetno obrazujemo mlade, da pokažemo kako su ova zanimanja vrijedna i imaju perspektivu - govori Šnajder.

Učenice u radionici Obrtničke škole Požega – jedan pano posvećen je Orljavi (Foto: Ivana Perić)

U razgovoru nam se priključuje profesorica Sanja Špehar, koja predaje tekstilnim usmjerenjima.

- Izuzetno nam je žao zbog Orljave jer smo godinama s njima imali dobru suradnju. Mogli smo u bilo kojem dijelu učenja i poučavanja otići onamo, imali smo slobodan pristup, poznavali i proces i pogon. Donirali su nam materijale koje smo koristili za praksu, surađivali smo i oko projekta koji se tiče računalom potpomognutog dizajna, koji je danas standard u ovoj industriji - priča Špehar.

Objašnjava kako se sadržaj učenja u tekstilnim usmjerenjima s godinama promijenio.

- Osim informacijsko-komunikacijske tehnologije, učenike se uči poduzetničkim vještinama, financijskoj pismenosti i marketingu. Kako pokrenuti male tvrtke, vlastite obrte. Orljava je bila velika i kvalitetna firma, ali sad smo tu gdje jesmo. Realnost je da više nemamo tekstilnu industriju, danas imamo tekstilni biznis. Tako je u čitavoj Europi. Zato se rade novi kurikulumi za tekstilni sektor. Uvode se zeleni koncepti i kružno gospodarstvo, odmiče se od brze mode i masovne proizvodnje. Obrazovanje nije za jednu fazu radnog procesa, za radnike na traci. Takvih radnih mjesta nema. Trudimo se kvalitetno poučavati o baratanju čitavim procesom struke kakva je danas - kaže Špehar.

Početkom 1990-ih u našoj je tekstilnoj industriji radilo 83 tisuće radnica i radnika, a danas ih je manje od 20 tisuća. U Obrtničku školu godišnje se upiše od tri do šest krojača i od osam od petnaest modnih tehničara. U punom je pogonu u školi i dalje tekstilna radionica, koja je zadnja etapa našeg puta. U njoj nas dočekuje voditeljica radionice Vera Adžaga, dok desetak učenica marljivo radi za strojevima.

Adžaga nam pokazuje uniforme koje su izradile za usmjerenja konobara i kuhara s kojima dijele školu, i friško pripremljene pregače s božićnim uzorkom. Jedan od panoa u radionici posvećen je Orljavi, a kraj njega učenice prvog razreda izrađuju zajedničku deku. Svaka ručno šije svoj niz, koji će na kraju spojiti u jednu šarenu cjelinu. Posvećene su poslu, pa ni ne primjećuju da ih fotografiramo. I dok kasnije u redakciji gledamo tu fotografiju, razmišljamo tko će koga i kako ovdje istisnuti iz kadra, i dokad će nam živote krojiti takva mantra.

Pregovori s potencijalnim strateškim partnerima

Za komentar oko planova i pronalaska strateških partnera za Orljavu obratili smo se i kabinetu ministra Darka Horvata. Uputili su nas na Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP), iz kojeg nam je odgovoreno kako "ministarstvo i CERP nemaju utjecaja na ishod i tijek ovog stečajnog postupka, obzirom na mali postotak udjela u skupštini vjerovnika, koja je zajedno sa stečajnim upraviteljem, sucem i odborom vjerovnika, nadležna za donošenje svih odluka koje se tiču tijeka postupka. Međutim, oba tijela intenzivno sudjeluju u pregovorima s potencijalnim strateškim partnerima. Dana 13. listopada 2021., stečajni upravitelj Orljave zaprimio je pismo interesa zainteresiranog strateškog partnera HEMCO, za zakup radnih prostora i opreme Orljave".

Na naše pitanje namjerava li ministarstvo pokrenuti istragu vezano uz upravljanje Orljavom i potencijalne kriminalne radnje koje su dovele tvornicu u loše stanje, odgovoreno nam je kako "sukladno izvješćima Nadzornog odbora Orljave, GFI-ma (godišnjim financijskim izvješćima) od strane ovlaštenog revizora i ostalim redovnim provedbenim praćenjima društava iz većinskog portfelja CERP-a proizlazi usklađenost poslovanja prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima te nema indicija koje bi upućivale na postojanje nezakonitosti u poslovanju društva Orljava".