Vlada RH baš se upinje da usreći radnike. Dva zakona mijenjaju se da bi radni narod oslobodila rada nedjeljom, ili barem nametnula jasna ograničenja takvoj praksi. No samo da se takav pothvat opet ne izjalovi na Ustavnom sudu. Jer, već dvaput su zabrane rada nedjeljom tamo padale zbog loše pripremljenosti. Ako se to dogodi i u trećem navratu, poneki bi skeptik lako mogao povjerovati da je ustvari riječ o alibi-pokušajima.
Dotad ipak obratimo pažnju na sadržaj ovog adventskog paketića zakonskih promjena. Što se tiče izričito nedjelje, dade se podijeliti na dvije osnovne mjere u Zakonu o trgovini i Zakonu o radu. Prvi uključuje limit od 16 nedjelja u godini koje trgovac može odabrati da zadrži prostor otvorenim za kupce. Radnici koji tad budu tamo primat će 50 posto višu naknadu za rad, a to će biti regulirano drugim spomenutim zakonom. I to je to, dakle posve jednostavno. Prioritete je zaista moguće politički pragmatično složiti, nalik prodajnim dobrima nakon inventure po dućanskim rafovima.
Odmor nije samo vrijeme kada radnici ne rade, već kad ostvaruju interakcije s obitelji, prijateljima, bave se svojim hobijima i raznim interesima, podsjeća Bojan Nonković
Još bi bolje bilo da je naknada udvostručena, da iznosi 100 posto, ali i tih 50 bolje je od ranije uredbe s potencijalnih 0,01 posto. Ili čak i manje, jer se prostodušno navodilo samo da radnik nedjeljom mora biti plaćen više nego inače, a ne i koliko više. Što se tiče ukupnog promišljanja teme nedjeljnog rada, malo dalje ćemo se vratiti kudikamo širim mogućnostima i pristupima. No prvo riječ-dvije o zamjerkama poslodavaca.
Kao i ranije, svode se na predviđanje općeg pada zarade, kao i plaća u trgovini, broja radnih mjesta, BDP-a i prihoda javnom budžetu. Tvrdi se da je to nemoderno, ali i da će oštetiti naročito male trgovce u sektoru, pored gubitka za najveće, tj. šoping-centre. Zatim dodaju da bi se ona 50-postotna naknada morala regulirati drukčije. Ne u biti tržišno, to ne kažu. Nego, kao, da tu stavku pokriju kolektivni ugovori. Idilu partnerskoga kolektivnog ugovaranja propozicija između radnika i poslodavca, međutim, kvari jedna činjenica. Svega je 20 posto privatnog sektora pokriveno tim ugovorima, pa se na njih moguće osloniti tek u javnom i državnom ataru.
Do nekog boljeg odnosa na toj relaciji, ostaje nam da držimo živom samu ideju o potrebi rasterećenja preuposlenih radnika. Sudeći prema reakcijama, bit će nužno braniti i ovoliko malo prava stečenog dugotrajnim i mukotrpnim sindikalnim naporom. Popričali smo o tome s nekolicinom sugovornika.
- Pitanje neradne nedjelje ne bih gledao samo u okviru četrdesetsatnog tjedna i tjednog odmora koji propisuje Zakon o radu. Odmor nije samo vrijeme kada radnici ne rade, već kad ostvaruju interakcije s obitelji, prijateljima, bave se svojim hobijima i raznim interesima - rekao nam je Bojan Nonković iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
- Imajući u vidu te aspekte, nije svejedno hoće li radnik imati slobodan dan kad i većina drugih ljudi ili će imati slobodno vrijeme kada svi ostali rade. Koncept neradnog vikenda i povećanja slobodnog vremena skraćivanjem radnog dana bio je važan preduvjet za kulturu širokih narodnih masa u što spadaju tekovine pop-kulture 20. stoljeća kao npr. fenomen navijanja za sportske klubove, odlazak na rock-koncerte, fenomen diska i sličnih plesnjaka - tumači BRID-ov ekonomski analitičar.
Bojan Nonković (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Usput, on primjećuje da se rasprava nikako ne može svesti na pitanje slobodnog upražnjavanja religijskih praksi, npr. mise nedjeljom. Smatra da je dobro što se odustalo od prijedloga da radnici mogu ulagati neki oblik priziva savjesti kako ne bi radili nedjeljom. Ovdje se moramo na tren zaustaviti. Ministar rada i obitelji Marin Piletić bio je naime u jednome momentu iznio plan o toj formi dopuštenog odbijanja nedjeljnog rada.
Dojam je bio da je najednom sav prostor političkog isisan od sadržaja, vakuumiran kao polutrajni mesni proizvod u ovitku. Sve je svedeno na mutni i mutavi rezon nesustavnog prebiranja po kojekakvim etičkim modelima ili tzv. osobnim uvjerenjima. Ipak, tome simptomatičnom istupu vrijedi još malo zaviriti u podstavu. Nije ga sama od sebe povukla vlada, sva je prilika, nego je presudan bio prigovor iz krugova – poslodavaca. Oni su ipak usidreni u racionalnom. Uočili su da bi takva mogućnost i njima bila jako nepraktična te da je striktno pravilo bolje.
Poslodavački lobi nije stao na tome. Danima odjekuje lelek poduzetničkog duha koji ovim zakonskim preinakama bilježi još jedan brutalni nasrtaj na slobodu tržišta. No da je gotovo svaka regulacija zadiranje u tržišnu ili poduzetničku slobodu, jer bez toga ne bi išlo, napominje Nonković:
- Da bi se radno vrijeme kafića produžilo na razinu noćnog kluba, nije dovoljna želja vlasnika. Moraju se ispuniti neki propisani preduvjeti i ishoditi dozvole. Za farmaceutsku industriju vrijede stroga pravila oko puštanja u promet i oglašavanja proizvoda. To je također ograničavanje tržišnih sloboda. I kada bi se kafićima i farmaceutima pustilo da rade po volji, to bi barem u prvo vrijeme povećalo zaposlenost i prihode, ali bi društvena šteta ovakve deregulacije premašivala koristi - kaže on.
Bolje bi poslodavcima bilo da se pobune zbog platformi s nesigurnim zapošljavanjem koje im predstavljaju konkurenciju u dosta toga. No mislim da se ozbiljni trgovci ni ne bune, govori Mario Iveković
Nonković skreće pažnju na još jedan aspekt koji se ogleda u dereguliranom radu nedjeljom – nizak klasni status radnika u trgovini. Radnike čija zanimanja imaju viši klasni status, npr. odvjetnike ili suce, rad tim danom ne pogađa. Zanimanjima višeg klasnog statusa zakonsko normiranje rada nedjeljom ne treba niti su za nj zainteresirani. Radnici nižeg klasnog statusa trebaju više zakonske i sindikalne zaštite.
Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata, obje intervencije Vlade RH smatra načelno pozitivnima, ali priželjkuje još toga.
- Nedjelju bi trebalo još više rasteretiti, kao u socijalizmu. Tada definitivno nisu bili u pitanju religijski razlozi, a sve u vezi s nedjeljom je bilo daleko bolje uređeno. Radile su sve dežurne službe, promet, pa i kafići, ali ne i trgovine, nego sve što je zdravorazumski normalno. Ne treba tu filozofirati. Trgovina ipak nije mjesto za druženje i rekreaciju nedjeljom - upozorava Iveković.
- Dobro je i što su odustali od mjere koja je nazvana prizivom savjesti jer to nema veze s time, molim vas, to je glupost. Netko je pobrkao pojmove. Želja da ne radiš nedjeljom nije motivirana savješću. Ja sam vjernik, ali u tome ne vidim poveznicu. Srećom, nisu ustrajali na tome promašaju, onda bismo imali posla oko temeljnog razumijevanja problema, sve ispočetka. Ljudi samo žele jedinstvene slobodne dane - nastavlja on.
O primjedbama udruga poslodavaca i njihovih zagovornika ovaj sindikalist razmišlja naglašeno kritički, s iskustvom radnika u trgovini.
- Kažu da će morati dijeliti otkaze, ali mislim da ih stvarnost demantira, ako znamo da nema više dovoljno ljudi koji uopće žele raditi u trgovini. Plaćeni su malo preko nekog minimalca, a radno vrijeme je osobito problematično. Gazde očekuju da im budu na raspolaganju kad god ih trebaju. Jasno da radnici u trgovini to i očekuju, ali valjda je logično da ih se bar nedjeljom pusti na miru. Tako da pozdravljam vladin potez, neka se i njoj zalomilo nešto dobro. Možda računa na povoljnu reakciju velike baze birača - govori Iveković.
- Ne vjerujem u argument da će se zbog kraće otvorenosti dućana promet preliti na onlajn-trgovanje ili šoping u inozemstvu. Od susjednih zemalja, nedjeljom se još radi jedino u Bosni i Hercegovini. Onlajn-prodaja je već razvijena do te mjere da ju imaju i veliki naši trgovci. Ljudi će i dalje kupovati ono što kupuju, pa ukupna potrošnja neće pasti. No sad će imati nešto vremena i za izlet u prirodu - drži čelnik Novog sindikata.
Mario Iveković (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)
Mario Iveković radio je u trgovini, pa i komercijali te s uvidom insajdera u tom sektoru procjenjuje da nema razloga za paniku.
- Generalno, nema poslovne logike po kojoj bi nedjelja bila presudna za ukupni promet i prihod. Imalo bi kad bi ova regulacija nekog fatalno diskriminirala, ali to nipošto nije slučaj. Bolje bi poslodavcima bilo da se pobune zbog platformi s nesigurnim zapošljavanjem koje im predstavljaju konkurenciju u dosta toga. No mislim da se ozbiljni trgovci ni ne bune - smatra.
Nameće se pitanje tko je tu ozbiljan. Od velikih trgovačkih lanaca, npr. Lidl i Kaufland su se o zabrani rada nedjeljom već izjasnili uglavnom pozitivno. Ostale reakcije su pretežno skupne, posredovane raznim pobornicima deregulacije općenito, a to je odavno poznat refleks kapitala. Očekivano, raduju se i tome što je izbačena zakonska promjena kojom bi bar jedna od četiri nedjelje u mjesecu bila radniku slobodna. Cilja se na liberalan okvir poslovanja u što većem opsegu, bez obzira je li riječ o radničkim pravima ili poreznoj politici. Uporno nas se uvjerava, a selektivno, da nikad nećemo postići razvijenost po višem europsko-unijskom standardu. Doista, obratimo pažnju i na taj preporučeni kontekst, sad integralno.
Povremeno tako i u ove krajeve dopiru šokantne vijesti o sve opipljivijoj tendenciji daljnjeg skraćivanja radnog tjedna. Nekoć je on bio šestodnevan, a već dugo, na tragu političkih radničkih pobjeda nakon Drugog svjetskog rata jest petodnevan. U novije doba, pogotovo nakon pandemije, u Europi se ubrzava trend rezanja na četiri dana, s trodnevnim slobodnim vikendom. Poslodavci iskazuju zadovoljstvo, o radnicima da ne govorimo, jer poduzeća u obostranom interesu bilježe dobar rezultat.
No to se ne zbiva slučajno najprije tamo negdje na zapadu EU-a, odakle između ostalog dolaze i navedni veliki trgovački lanci. Mi ćemo ovdje dugo još sanjati o četverodnevnom radnom tjednu i zbog specifične novije strukture hrvatske ekonomije. Drugim riječima, lakše je to uvesti, s povoljnim ishodom za poslovanje, ondje gdje se ekonomija zasniva na materijalnoj proizvodnji. Hrvatska se pak već tri desetljeća orijentira k uslužnim djelatnostima, njegujući mentalitet i javne politike u skladu s tim. Uvjereni smo da je to normalno. Ako bismo svi trebali biti konobari i sobarice, ludo je misliti drukčije.
Luka Brkić (Foto: Boris Šćitar/PIXSELL)
O lošem položaju Hrvatske u europskoj i svjetskoj podjeli rada smo pisali ovdje mnogo puta, uzimajući u obzir razne sektore. Monokulturna nacionalna ekonomija pokazuje mana kudikamo više negoli je svedivo tek na problematiziranje nedjeljnog rada. No teške muke ove zemlje da izađe nakraj makar s tim pitanjem, svakako dobro razotkriva krajnji nepovoljan horizont takve krovne strategije. Uslijed forsiranog zaokreta, izobličeno je čitavo društvo u svom poimanju onoga rečenog zdravorazumskog.
- Možda ću ispasti površan ili nedovoljno konstruktivan, ali čini mi se da tu previše uplićemo određene ideološke matrice, a lakše bismo sve riješili bez toga - rekao nam je Luka Brkić, profesor političke ekonomije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
- Nema u tome zaostataka tzv. socijalističkog mentaliteta, kao što neće biti ni interesa pojedinih religija. No s druge strane, realnost je drukčija nego što je bila u mojoj mladosti, da ne kažem u doba Austro-Ugarske. A ne kažem da je nužno bolja. Ipak, već dugo smo potrošačko društvo. Crni petak je američka izmišljotina iz 80-ih godina 20. stoljeća, pa ne znam o čemu neki pričaju. Konzumerizam nam je u život ušao bez rasprave, a sad ga rješavamo unatrag - podsjeća on.
- Polazeći od toga, nemojmo mitologizirati, nego da iz čitave kakofonije izađemo na suvisao način. Regulirati nedjeljni rad moramo, a tako je bolje i za iole stabilnu tržišnu ekonomiju. Ne samo za radnike koji su kronično nedovoljno plaćeni. Dosad je stanje bilo neodrživo, s tim da poslodavci nisu predlagali adekvatno rješenje. Njima je, najuže interesno, odgovarao zakon po kojem nedjelju mogu platiti i samo jednu lipu više po satu. To je nakaradno, a ovih 50 posto je već nešto, mada se ne bih zadovoljio tim. Tražio bih 100 posto, ili ne bih stao na manje od 75. No potrebe da se radi nedjeljom općenito se više nećemo tako lako riješiti - uvjeren je Brkić.
S tim u vezi, vratimo se na onu perspektivu o kojoj slušamo u rijetkim vanjskopolitičkim i globalnoekonomskim vijestima. Negdje se već uspješno brani treći slobodan dan. Mi smo, ako dobro prebrojavamo, još uvijek na braniku prvog, a drugi se niti ne spominje kao obavezan. Netko će reći da je to zato što govorimo isključivo o trgovini, eventualno ugostiteljstvu, bez mnogo obaziranja na druge sektore. No samo da zbog neutvrđenog trajanja radnog tjedna ne izgubimo pravo na osmosatni radni dan u času dok se negdje vode borbe i za njegovo skraćenje.
