Zakijalo po Požeškoj kotlini. Okružena s tri gorja i dvije planine, i ovo je Slavonija, koju inače zovu ravnom. U daljini se bijele stari hrastovi poredani po Papuku, koji se nekad zvao Požeški Snježnik. U Požegi se ulice propinju po obroncima Požeške gore, nijedna se cesta ne siječe pod pravim kutom, sve vijugaju kao i rijeka Orljava. Čak je i gradsko groblje kaskadno.

Kraj groblja koračamo osvrćući se na grafit "Jebeš Pž" ispisan s druge strane ceste, na početku puteljka koji vodi prema dijelu nekadašnjih pogona tvornice Orljava. Na tamnozelenoj porti od nekadašnjeg je bijelog natpisa ostalo samo "Orlja". Posljednja je tekstilna tvornica u državnom vlasništvu spala na četiri slova. Ponedjeljak je, rano jutro, roletne na porti spuštene. Od juna lanjske godine ovdje ponovno radi četrdesetak bivših radnica Orljave. Proizvodnju je pokrenula đakovačka tvrtka Hemco, koja unajmljuje pogon i opremu Orljave koja je u stečaju od ljeta 2021. godine, kada su 172 radnice ostale bez posla. O uvjetima rada za Hemco javnosti je malo toga poznato, osim da se radi za minimalac, a radnice Orljave koje su bile sindikalno aktivne medijima su kazale da su zaobiđene u razgovorima za taj posao.

Prije četiri mjeseca zatvoren je Orljavin dućan u Florijanovoj ulici u centru grada, a vjernim je kupcima poručeno da će prodajni asortiman Orljave nadalje moći kupovati ovdje kraj groblja, na adresi stečajnog dužnika. Pred Božić se legendarne košulje s potpisom Orljave ovdje nudilo u pola cijene.

Od starih pogona hodamo natrag prema centru grada. Na oronulim fasadama ratuju navijači Dinama i Hajduka, jedni drugima križaju klupske posvete, naročito one ispisane u grandioznom ljubavnom naboju. Prolazimo kraj ulice koja se zove Njemačka, prikladno s obzirom na masovne migracije ljudi iz Slavonije baš u tu zemlju. Table na raskrižju usmjeravaju prolaznike dalje prema Trgu Svetog Trojstva i Grginom dolu. Prvi košarkaški klub osnovan je u Požegi godinu dana nakon što je s radom započela Orljava, 1947. godine. Te je godine izgrađeno i prvo košarkaško igralište. Klub se zvao Jedinstvo, a prvo je imao žensku ekipu – košarku su, kao i drugdje po Hrvatskoj, i ovdje pionirski donijele žene. Dok se bližimo glavnom trgu, prolazimo i kraj salona za tetoviranje naziva "Paris, Texas", otvorenog 1998. godine, tada prvog u Slavoniji.

Većina radnica Orljave više nema apsolutno nikakva primanja. Žene koje su bolesne postaju socijalni slučajevi. Ja sam imala 39 godina staža pa sad imam mirovinu od 340 eura. To je isto za socijalu, ali mogu biti sretna jer sam imala uvjete za mirovinu, većina radnica nije, kaže Mandica Bek

Od hladnoće se hitro sklanjamo u kavanu Boba, u kojoj nas čeka šest radnica Orljave, već zagrijanih u ćakuli. Dan ranije smo izjutra kontaktirali jednu od njih, a odgovor smo dobili tek predvečer, jer je u okolnim selima zbog snijega nestalo struje. Unatoč tehničkim poteškoćama, radnice su se organizirale, pa su jutros na novinarski razgovor u Požegu došle u svom stilu – grupno.

Više od godinu i pol svako su malo na potezu Požega-Zagreb i ne odustaju od zahtjeva za isplatom punog iznosa otpremnine. Naime, nakon proglašenja stečaja isplaćen im je samo zakonski minimum od tri minimalne plaće, dok je u kolektivnom ugovoru koji je bio usvojen u tvornici za otpremninu predviđen iznos od osam minimalnih plaća.

- Ako država ne zna brinuti o svojim radnicima i radnicama, kako će brinuti o državi? Tijekom ovog perioda što je prošao od stečaja taj novac postaje sve manje vrijedan. Zbog inflacije bi iznos trebalo poduplati. A u međuvremenu smo morale trošiti, od nečega živjeti. Većina radnica Orljave više nema apsolutno nikakva primanja. Žene koje su bolesne postaju socijalni slučajevi. Ja sam imala 39 godina staža pa sad imam mirovinu od 340 eura. To je isto za socijalu, ali mogu biti sretna jer sam imala uvjete za mirovinu, većina radnica nije - govori nam jedna od radnica, Mandica Bek.

Za potrebe ovoga teksta ona je voljna predstaviti se imenom i prezimenom, dok ostale radnice, koje još uvijek nisu u mirovini, radije svoja iskustva dijele anonimno. Općenito, radnice Orljave nisu sklone pojedinačnom isticanju. Uvijek su sve radile kolektivno, jedna su drugu svih ovih godina (na)učile da su zajedno jače.

- Bilo je prijedloga iz Vlade da ne dolazimo s punim autobusom žena na pregovore, nego samo par radnica da se pojavi. Mi na takva cjepkanja ne pristajemo, uvijek dolazimo u što većoj grupi i tako ćemo nastaviti i dalje - govori Bek.

Dok ispijamo topli čaj i kavu, prisjećamo se samo nekih od akcija koje su radnice organizirale iz mjeseca u mjesec od ljeta 2021. godine, iako su u pedesetim i šezdesetim godinama života, iako su bolesne i umorne. Kad je najavljeno da tvornica ide u stečaj, 150-ak ih je marširalo do Markovog trga u Zagrebu. U decembru 2021. Novi sindikat započeo je međunarodnu kampanju za isplatu otpremnina, u suradnji s organizacijom Clean Clothes Campaign (CCC), koja se bori za prava radnica i radnika u tekstilnoj industriji. Aktivisti CCC-a iz Njemačke tada su započeli akcije usmjerene prema njemačkom brendu Olymp, za koji su radnice Orljave proizvodile košulje. Pred kraj te godine i mi smo bili u Požegi, a tridesetak radnica tada se skupilo da medijima govori o svojim potraživanjima.

Lani je osam bivših radnica Orljave obilježilo Osmi mart pred zatvorenom tvornicom u Požegi. U ljeto su se opet u velikom broju zaputile u Zagreb. A put u Zagreb košta, iz Požege za Zagreb idu samo dvije autobusne linije dnevno, koje pritom ne voze svaki dan. Tri su radnice tada Muzeju prekinutih veza predale šivaću mašinu, ljubičastu radničku uniformu, košulju koju su sašile 1990-ih i reklamu s Orljavinog dućana, kao simbol prekinute veze između njih i tvornice. Više su puta tokom lanjske godine prosvjedovale i ispred spomenutog dućana u Požegi. U Zagrebu su posljednji puta bile u novembru, kada su došle na sastanak sa sad već bivšim ministrom prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Ivanom Paladinom.

- Paladina nas je primio, a imao je figu u džepu. Već je tada znao da on više neće biti ministar, da će dati ostavku. Tri ministra su se promijenila od našeg stečaja i sa svakim je ista priča. Kad dođemo na sastanak u Vladu kažu nam da nisu upoznati s našim slučajem, da im treba vremena da se upoznaju. Bili smo državna firma, imali smo kolektivni ugovor. Ugovor je potpisan, izborile smo ga sindikalno i u njemu stoji da nam za otpremninu pripada osam plaća. Nema se tu što upoznavati, sve je jasno - priča Bek.

- Novi ministar Branko Bačić rekao nam je da država ne živi od šivanja košulja. A od čega živi, od uvoza? Uostalom, naše košulje se još uvijek prodaju. Vidimo ih u izlozima, vidimo na televiziji kako ih nose glumci - dodaje druga radnica.

Ulaz u nekadašnji tvornički pogon (FOTO: Ivana Perić)

Jedna je košulja, primijetili smo na putu do centra, završila čak i na snjegoviću kojeg su u gradskom parku napravila djeca.

Kada bi za 172 bivše radnice bilo isplaćeno još po pet preostalih minimalnih plaća, državu bi to koštalo oko četiri milijuna kuna, odnosno manje od 600 tisuća eura.

- Za tu bijednu cifru nas povlače po blatu. Toliko su malo navikli vrednovati radnike. Pričamo o 172 radnice za otpremninu, ali zapravo se radilo o više od tristo radnica - govori Bek.

Većinu mjeseci u godini u Orljavi su radile i radnice zaposlene na ugovorima na određeno. Više od sto dodatnih radnica oštećeno je stečajem tvornice, a ni na kakva potraživanja sada nemaju prava.

- Mnoge od njih u Orljavi su radile i po 24 godine, a njih nitko ne spominje jer nisu imale ugovore na neodređeno. Radiš na određeno u državnoj firmi 24 godine, svako malo te prebace na burzu pa ponovno uzmu na novi ugovor, a onda kad tvornica ode u stečaj, kao da nikad nisi postojala. U zadnji smo tren za deset takvih radnica izborile ugovore na neodređeno, to je jedino što smo uspjele - objašnjava Bek.

U priču se uključuju i ostale radnice za stolom, kazuju nam kako su se u Orljavi zaposlile početkom 1990-ih, radile pod uzbunama u tri smjene, skrivale se pod prozorima.

- Djeca su nam odrastala bez nas. Moja djeca moju ljubav nisu imala kad osjetit'. Stalno rintaš, a onda čuješ kako ti dijete kaže da imaš premalu plaću, pita zašto mu ne možeš nešto kupiti. To boli - priča jedna od radnica.

- Jedini prekid rada imale smo kad je vojarna padala jer je bila preblizu tvornice. Dok su direktori Orljave evidentirali svoje ratne putove i na to dobili staž, mi za svoj rad nikakve beneficije nismo dobile - dodaje Bek.

Početkom 1990-ih u našoj je tekstilnoj industriji radilo 83 tisuće ljudi, mahom žena, radnica. Prvi je to proizvodni sektor u koji su žene u Jugoslaviji ušle kao masovna radna snaga. Devedesetih je većina tvornica uništena i ugašena, iako tekstilna industrija nije šutke padala, kako se to često kasnije prezentiralo. Štrajkalo se u Zagrebu u Endi Internationalu (bivšoj tvornici Nada Dimić) 1994. godine, 1996. prosvjedovalo se ispred poduzeća Naša moda, a u Sinju su štrajkale radnice Dalmatinke. Godine 1999. pobunile su se radnice dugoreške Pamučne industrije i ludbreške Budućnosti, a štrajkale su i radnice tvornice trikotaže Neda iz Senja.

Djeca su nam odrastala bez nas. Moja djeca moju ljubav nisu imala kad osjetit'. Stalno rintaš, a onda čuješ kako ti dijete kaže da imaš premalu plaću, pita zašto mu ne možeš nešto kupiti. To boli, priča jedna od radnica

Za radnice Orljave specifično je da uglavnom nemaju iskustvo boljih radnih uvjeta iz Jugoslavije jer ih je većina radno stasala 1990-ih, kada su uvjeti rada u tekstilnoj industriji već bili znatno degradirani. To se vidi i u njihovoj argumentaciji, posve lišenoj nostalgije za boljim vremenima.

- Radile smo čitav svoj radni vijek za nekakav minimalac, uvijek smo se teško borile za male pomake. Jednu plaću smo osam godina vukle kašnjenje, toliko su nas iskorištavali. Sve smo suze i živce u Orljavi ostavile. Naučile smo da se računa na naše odustajanje, na radničku šutnju. To je dio kalkulacije koja eliti stalno donosi profit - govori jedna od radnica.

Dok razgovaramo, radnicama u kavani svako malo prilaze poznanici, pozdravljaju ih, pitaju kako su.

- I kad dođemo u Zagreb, ljudi nam prilaze, viču da su uz nas, da nas podržavaju. Želimo da ovo bude primjer i drugima da se bore, da ne odustaju. Sretne smo što nas prate mediji van Požege, jer ovdje lokalni mediji o Orljavi šute - kaže Bek.

Dotičemo se u razgovoru i važnosti sindikalnog organiziranja, na čemu se u Orljavi radilo godinama.

- Bez sindikata nema ničega. Neke od nas su bile u radničkim vijećima, sindikalne povjerenice i tako dalje. Mi još uvijek osjećamo tu dužnost, odgovornost da guramo, da budemo aktivne - govori Bek.

- Svaki radnik u Hrvatskoj trebao bi biti sindikalno organiziran. Bez takve podrške, educiranja i usmjeravanja mi nikakve pomake ne bismo ostvarile. Ali važno je da članovi budu borbeni, sindikat ne može ništa ako članovi nisu aktivni. Prečesto se desi da se ljudi sindikatu javljaju tek kad dođe do stečaja, kad se sve raspada. A onda je teško ljude organizirati. To je proces, sindikat se gradi godinama - uključuje se druga radnica.

- Nije to ni kod nas išlo lako. Dosta ljudi odustane, budu u strahu. Meni je šogorica stalno govorila da šutim, pitala me zašto se bunim, što će mi sindikat. Ali shvatiš da se radnici za sve moraju izboriti. Da je to najbolja i jedina opcija koju imamo - dodaje treća. Za stolom sve složno kimaju glavom.

Najavljuju nam da će u Zagreb ponovno doći za Osmi mart, po stoti put tražiti što je njihovo. Nije više uopće stvar u novcu, nego u tome da radnicama pripada radničko.

- Računali su da je ovo zadnja državna tekstilna firma, da su pale i mnoge prije, pa će i ova. Neće! Mi ćemo se i dalje svaki mjesec sastajati, a u Zagreb ćemo dolaziti dokle god možemo hodati - zajednički poručuju radnice.

Na rastanku se pozdravljamo sa željom da se, kad napokon izbore otpremnine, svi okupimo na fešti u Požegi, na koju bi se uputio organizirani autobus podržavatelja iz Zagreba. Bljuzgavim ulicama krećemo prema autobusnom kolodvoru, na kojem velika grupa ljudi čeka odavno rasprodanu liniju za metropolu. Kartu za zadnje slobodno sjedalo jučer smo uhvatili u posljednji čas, a 170 kilometara od Požege do Zagreba autobus gmižući prelazi duže od tri sata. Stignemo u njemu razmišljati kako bučna Orljava brege dere, a pravi dišpet živi u srcu njene doline. Nije Slavonija samo carstvo melankolije i iseljeništva, dobre ćudi i paprenih kobasica. U njoj se, eto, gradio i jedan od najupornijih i najborbenijih radničkih kolektiva koje je ova zemlja imala u posljednjih 30 godina.