Prošle godine je John Darnielle objavio roman ‘Wolf in White Van’ i time proširio listu kojom bismo ga opisali kao – neobično neobičnog. Roman je to o neuspješnom samoubojici, priča je ispričana nekronološki, gdje Darnielle pokušava opisati okolnosti ovoga ne-djela. Sean Phillips je isprva htio ubiti roditelje i sebe, ali je roditelje poštedio. Propucao si je glavu, fizički se lijepo unakazio te se, zatvoren u sebe, posvećuje kreiranju videoigrice koju plasira na tržište i time si osigurava egzistenciju. Videoigra se događa u postapokaliptičnoj Americi, cilj je pronalaženje i ubijanje nekih Talijana. Komunicira s dvojicom gejmera koji igricu prenose u stvarnost u kojoj pokušaju realizirati njezin cilj, a jedan od gejmera pritom gubi život. Roditelji tog momka tuže našeg junaka, ali tužba na sudu pada u vodu. Čemu sve to, od pokušaja samoubojstva do kasnijih peripetija, Darnielle na to ne daje odgovor; sve to, kao i sve ovo oko nas, zapravo nema zadanog smisla, sve je to jednostavno – tako. Darnielleu se mora priznati da se njegov roman prilično razlikuje od, recimo, hrvatske proze, bila ona povijesna ili tranzicijska, u kojoj se uvijek rješavaju problemi iz večernjeg Dnevnika. Ustaše, partizani, urbani… Ovo što radi Darnielle naglašeno je individualističko, sa svim posljedicama odavanja življenju svoga života.
Takav mu je i ovaj album ‘Beat the Champ’, koji jest indie folk, ali samo uvjetno, nekako prije kao navika u recepciji slušatelja nego kao slijed nota koje je odsvirala ekipa. ‘Beat the Champ’ zvuči kao jazz koji svira vozač traktora, jezivo neprilagođen rustikalnoj atmosferi vlastita doma, gdje ga ukućani smaraju ‘poticajima’ i vremenskom prognozom. Gazda ove glazbe čuje drugačije stvari, egzistencijalnije, kod njega apsurd sela (ili, kao u slučaju na albumu, profi hrvača) ima općenitiju notu: problem je život općenito, a ne samo neka njegova izdvojena komponenta, stvari generalno ne štimaju. Svijet boraca za novac uglavnom je prezren u intelektualnom miljeu, iako se tamo događaju mračnije stvari nego u ringu. Kao što to reče čuveni filozof Bruce Willis, nakon što ga Christopher Walken upita nije li valjda od onih koji nenaoružanim ljudima pucaju u leđa: ‘Činio sam ja i gore stvari.’ Tih gorih stvari Darnielle je konstantno svjestan. A gore stvari su mu, izgleda, i tipične folk šablone, koje je obogatio neobičnim džeziranjem, iščašenim kao što su mu morali biti dani u kojima je kruh nasušni zarađivao kao medicinski brat u psihijatrijskoj klinici.
Kakav je on frajer moglo se čuti još na prvim albumima grupe, kada su na akustičnim gitarama, bez imalo elektrike, mogli posve osvijetliti prostoriju, sve do onih najmračnijih zabitih kutaka – pod uvjetom da imate sposobnost dušu osjetiti kao prostor, a sve što vam se događa kao mjesto, kao nešto što stoji u vama, onako kako trag ostavlja žilet posiječete li se njime – duša, to bi ovdje bili tragovi tih udaraca na vama. Dakle album je to za one nešto stabilnijih živaca i bizarnije estetike, posebno u odnosu na dominantnu folk svirku. Darnielle pripada posve rijetkim zvjerkama, ovaj ljubitelj heavy metala i horora ima sposobnost zazvučati kao da je potpuno sam, bez obzira na količinu instrumentiranja koja ga okružuje.
Kao idealan sudrug ovom albumu mogao bih preporučiti dokumentarac ‘Facing Ali’, gdje većina intervjuiranih boksača zvuči inteligentnije od većine ljudi generalno, bili oni intelektualci ili ne. A radi se, je li, o glupim boksačima. Kako to gluplji na kraju bude pametniji i zašto je ovaj album moćan i isijava tamnu svjetlost, najbolje je da svatko zainteresiran otkrije sam za sebe.
