Muzika ugodna, svjetlost topla. Ulazak u Namu u Ilici ne raspiruje tjelesnu tjeskobu, za razliku od raznih šoping-centara. Nama nije šoping-centar, Nama je robna kuća. Kuća u kojoj ima robe, ali ne mora biti šopinga. Šoping-centri su često po (polu)periferijama grada, centralnim samo za šoping, a u Nami u Ilici, koja jest u centru Zagreba, čovjek nekako ne osjeća imperativ ikakve centralne struje. Pa ipak, Nama se ove godine zbog najava o prodaji ponovno našla u žiži javnosti.

Oko 5200 građana potpisalo je online peticiju "Nama pripada nama", a Zavod za zaštitu spomenika kulture Grada Zagreba donio je rješenje o preventivnoj zaštiti robne kuće u Ilici, kojim se štite ulična pročelja i interijer, kao i njezina namjena za trgovinsku djelatnost.

Trgovački sud u Zagrebu sazvao je u septembru Skupštinu vjerovnika Name s prijedlogom prodaje robnih kuća u Ilici i na Kvaternikovu trgu nakon što je stečajni upravitelj Damir Mikić pribavio suglasnost vjerovnika za to. Prvotno se jedan od najvećih vjerovnika, Croatia osiguranje (CO), zauzimao za prodaju robnih kuća pa je u posebnom postupku pred Trgovačkim sudom tražio i dobio zaštitu zakonitosti svojih prava u stečaju koji traje 24 godine.

Nama ima drugačiji koncept trgovine, naši kupci još uvijek očekuju osobni pristup, da im se priđe, da im se pomogne u traženju, da ih se posluša itd. U bilo kojem drugom dućanu ili šoping-centru više ne možete naći takve trgovce – govori Perković

Međutim, po novome se pokazuje da predloženi model prodaje nekretnina u Ilici i na Kvaternikovom trgu "nije u skladu s interesima CO-a". Prema podnesku koji su dostavili Trgovačkom sudu, najveća osiguravateljska kuća u Hrvatskoj smatra da predloženim modelom prodaje neće biti zaštićena njihova prava kao vjerovnika. Nova skupština vjerovnika održat će se 7. novembra na Trgovačkom sudu u Zagrebu, a na njoj bi se trebala donijeti konačna odluka oko prodaje robnih kuća u Ilici i na Kvaternikovom trgu.

Poslovanje se u međuvremenu nastavlja, a mi smo odlučili provjeriti kako nakon svih ovogodišnjih zapleta izgleda radna svakodnevica u Nami. Prepuštamo se pokretnim stepenicama da nas prevezu na drugi kat, gdje dolazimo pred vrata skrivena iza jedne od blagajni. Na njima se hitro pojavljuje upravitelj Igor Perković, koji nas vodi u svoj ured. Perković upravlja robnom kućom u Ilici, koja se sastoji od jedanaest odjela.

- Najviše se zapravo bavim kadrovskom politikom, zapošljavanjem ljudi, provođenjem natječaja, ali i drugim poslovima oko organizacije poslovanja, obilaska same robne kuće, provjere da sve funkcionira - objašnjava nam.

Nama je kao Narodni magazin otvorena u Ilici krajem decembra 1945., a u drugoj polovici tog desetljeća Narodni magazin je imao 17 podružnica u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Karlovcu. Do 1990-ih u iličkoj Nami radilo je četiristotinjak ljudi, a danas je u toj robnoj kući zaposlenih oko 130 radnica i radnika.

- Nemamo dovoljan broj zaposlenika, posljednjih par godina smo ispod optimalnog broja zaposlenih za naš tip usluge. Nama ima drugačiji koncept trgovine, naši kupci još uvijek očekuju osobni pristup, da im se priđe, da im se pomogne u traženju, da ih se posluša itd. U bilo kojem drugom dućanu ili šoping-centru više ne možete naći takve trgovce, oni se ondje bave samo naplatom proizvoda, preuzimanjem i slaganjem robe na police - govori Perković.

Nama nije šoping-centar, Nama je robna kuća (Foto: Sandro Lendler)

Za naš je razgovor zainteresiran i golub koji se naviruje na uredski prozor, a Perković dalje objašnjava kako je do novih radnika teško doći. Najveći je problem to što Nama svim kandidatima za posao, s obzirom na stečajna ograničenja unutar kojih posluje, može ponuditi samo ugovore na određeno vrijeme. Naime, za ugovore o radu na određeno u firmama koje su u stečaju ne vrijede ograničenja koja se inače vežu za takve ugovore prema Zakonu o radu.

- Radnicima možemo ponuditi samo ugovore na tri mjeseca. Kako novima, tako i svima onima koji u Nami već rade. Firma u stečaju ne može zapošljavati na neodređeno pa smo svaka tri mjeseca primorani na potpisivanje novih ugovora o radu. Nekako se i dalje snalazimo, uspijevamo uz unutarnje rezerve. Međutim, dobar dio naših zaposlenika je starije dobi, tako da uz klasične odlaske na bolje plaćene poslove imamo i dosta odlazaka u mirovinu - objašnjava Perković.

Primjećuje kako je općenito jako malo mlađih ljudi koji dolaze na razgovor za posao u Nami.

- U Nami većinom rade žene i mnoge su ovdje jako dugo. Kako su se zatvarale druge robne kuće, neke su prebacivane na rad u Ilicu i na Kvatrić. Puno radnica ima više od 30 godina radnog staža u Nami, skoro cijeli svoj radni vijek su provele ovdje - priča naš sugovornik.

Nama je moje prvo radno mjesto. Nadam se da će ostati i moje jedino radno mjesto do mirovine, do koje mi treba još par godina. Radni dan bude jako lijep, ovo je krasna kuća s puno svjetlosti i veselja – priča nam Tatjana Katić

Na vrhuncu poslovanja 1980-ih u robnim kućama Name u Hrvatskoj i Sloveniji radilo je oko 3300 ljudi, većinom žena. Zgrada robne kuće u Ilici uvijek je imala poseban čar, a zbog lokacije je i njena ponuda bila uvjetovana.

- Sam centar grada je specifičan, jako je teško tu prodavati npr. bijelu tehniku jer nema baš mogućnosti parkinga i praktičnog transporta. Ponuda se kroz godine mijenjala, ali uvijek smo bili poznati po prodaji odjeće i obuće, to nam čini velik udio prometa. Naglasak je uvijek bio na domaćim tekstilašima, oni su mogli računati na prodaju kod nas. Nažalost, puno domaćih tekstilaša više ne postoji i kako su oni bili prodani ili su propadali, tako smo i mi morali mijenjati ponudu - kaže Perković.

I on, kao i mnogi drugi ljudi s kojima smo o Nami usputno razgovarali, kao posebnu kvalitetu ove robne kuće spominje "stari štih". Razmišljamo pa dodajemo da se u tom štihu sigurno krije i osjećaj domaće vrijednosti, orijentiri drugačije posloženi od onih koje nam serviraju razni šoping-centri. Birati na jednom mjestu npr. između Orljave i Galeba, upoznati se s proizvodima radnica iz Požege i Omiša preko preporuke radnice u Zagrebu – u tome je Nama uvijek bila opipljivo domaća, konkretna spajalica. Prostor u Ilici s prekrasnom galerijom naglašavao je značaj tog pothvata, dozvoljavao da ga doživimo i svakodnevnim i grandioznim, da malo uživamo u bojama vitraja dok se dvoumimo između Končarovih miksera.

Pred kraj našeg razgovora Perković poručuje da o Nami ne želi govoriti u prošlom vremenu.

- Ove godine smo jako dobro poslovali, imali smo rast prihoda. Mislim da nas je puno ljudi dodatno podržalo kad su čuli da bi Nama mogla biti prodana. Imamo širok asortiman, dobavljači nam se i dalje nude, pružamo posebnu uslugu kupcima i nastavljamo kao da ćemo raditi još sto godina - zaključuje.

Od njegovog se ureda provlačimo dalje kroz zgradu koja ima pet katova, dvije krovne kupole i mnoge skrivene kutke za skladištenje, dekorativne odjele, garderobe, sanitarne prostorije, kotlovnice, stubište koje su koristili svi koji su strahovali od pokretnih stepenica, kao i šivaonu u kojoj se još uvijek šiju zavjese. Na papirnici upoznajemo Tatjanu Katić, koja je u Nami počela raditi u ljeto 1986. godine. S njom sjedamo u mirni kutak odjela s namještajem pa u njemu biramo najudobnije fotelje.

Sposobno osoblje starog kova zaštitni je znak Name (Foto: Sandro Lendler)

- Nama je moje prvo radno mjesto. Nadam se da će ostati i moje jedino radno mjesto do mirovine, do koje mi treba još par godina. Radni dan bude jako lijep, ovo je krasna kuća s puno svjetlosti i veselja. Mnogo ljudi je prošlo kroz ovaj prostor, dolaze nam i stari i novi kupci, a često dođu i turisti. Imamo razne odjele i koliko god je to moguće, još uvijek na njima imamo hrvatske proizvode - priča Katić.

Za opisivanje odnosa prema kupcima u razgovoru se najčešće vraća glagolu "podvoriti" pa je pitamo kako se o tom "dvorenju" u Nami učilo, kako se oblikovao takav pristup radu u trgovini.

- To se u Jugoslaviji učilo i bilo je bitno za rad u trgovinama općenito, ne samo u Nami. Mene su o tome učili od početka rada u Nami, među sobom smo to znanje prenosile. Nama je bila velik sustav, bilo nas je jako puno ovdje zaposlenih. To se i vrednovalo. Kao mlada radnica tada sam imala plaću koja bi bila današnjih 1600-1700 eura. Vrijednost rada prodavača s vremenom se jako srozala. Općenito, žene danas rade na svim tim radnim mjestima koja su se jako srozala s plaćama, a od nas se i dalje očekuju pažljivost, posvećen pristup svima, obzirnost - govori Katić.

I ona, kao i druge radnice Name, godinama svaka tri mjeseca potpisuje novi ugovor o radu, a plaća koju zarađuje je minimalna.

- Jako puno ljudi koji dođu na rad u Namu brzo odlaze na druge poslove. Mladi vide da je plaća mala, minimalac, i naravno da traže druge poslove, posebno žene s fakultetima. Mi drugačije s ugovorima i plaćama ne možemo jer smo u stečaju, ali znam i čujem da i mnogi drugi poslodavci u trgovini ljude drže na minimalcu. S tim se novcem možda mogu snaći mladi koji još uvijek žive s roditeljima ili ja koja sam u braku i dijelim troškove sa supružnikom, a djeca su mi odrasla i sama se financiraju. Imam sreću da imamo i svoju nekretninu, naslijeđenu, a nekad kombiniram i rad u fušu, kao što je čišćenje - priča Katić.

Govori nam kako je više puta mogla otići raditi negdje drugdje, ali je uz Namu emotivno vezana i doživljava je kao svoj drugi dom. Kad se 1980-ih prijavljivala za rad, htjela je biti baš u ovoj zgradi u Ilici, koja joj je bila posebno impresivna.

Tekstilni odjel i danas podržava domaće tekstilce (Foto: Sandro Lendler)

- Htjela sam biti u centru grada, htjela sam biti izložena ovoj ljepoti. Meni vam je to i dalje nešto vau. Prije stečaja smo imali i DJ-a koji je svaki dan puštao muziku, njegov razglas i ploče stajali su u jednoj od kupola, i to je bila takva milina za slušati - prisjeća se Katić.

Na spomen DJ-a ustajemo se da protegnemo noge i udobne fotelje prepuštamo pogledu zainteresiranih kupaca. Katić još iskamo da nas povede u njoj najdraži kutak Name. Starim stubištem dolazimo do malih bijelih vrata, za koja nam objašnjava da su nekad bila prečica do restorana.

- To je bio restoran u kojem je uvijek bilo pet vrsta ručkova, juhice, sokovi, deserti. Bilo je jako jeftino za sve nas radnike, kao da danas platite kompletan ručak dva eura. Nikad nisam kuhala doma, uvijek sam jela tu - govori nam dok izlazimo u dvorište nekadašnjeg restorana.

I danas je ovdje šareno i živo, dvorištem iskri svjetlost ukrasnih lampica. Prostor je nedavno preuređen i iznajmljen privatniku za ugostiteljsku djelatnost.

- Jako sam sretna što je to opet u funkciji, nisam mogla vjerovati da se uspjelo iznajmiti. U jako smo dobrom odnosu, to sve vode mladi ljudi i doživljaj mi je družiti se s njima. Često dođem ovdje nakon posla, lijepo su sve uredili i super je muzika - kaže naša sugovornica.

Da je ovo još uvijek "njen" prostor govori nam jasno jezik njenog tijela – maše svima i opuštenim nas kretnjama uvodi u restoran pa kroz blagovaonu do kuhinje, među štednjake nove i stare. Pokazuje nam što je od kuhinjske opreme novijeg datuma, a što je zadržano od starog inventara restorana. Ukazuje nam i na WC s tuš kabinom, standard u svim odjelima Name. Prisjeća se rođendana koji je ovdje slavila, pokazuje nam na mobitelu fotografije.

Prije povratka na posao i preuzimanja radne smjene, Katić nas ispraća iz Name kroz dvorišni skladišni prostor. Prolazimo kraj malih drvenih stolova na kojima stoje samo pepeljare za puš-pauze, velikih kutija s robom koja čeka na preuzimanje i pažljivo razvrstanog otpada. Kroz rastvorena dvorišna vrata ispred nas pleše pogled na Ilicu. Vrzmaju se pješaci i golubovi, redaju tramvaji, čuje gitara uličnog svirača. Gledajući odavde, Nama je uvijek imala i još uvijek ima budućnost.