Ulazimo lagano u finale 2024., a njena posljednja dva kalendarska mjeseca mogla bi biti povijesno zadnja – barem prema najavama stečajnih upravitelja, prvo početkom, a potom i u rujnu ove godine – kada će još biti moguće obići prostore jedne od dviju preostalih Nama.

Ta legendarna domaća robna kuća koja iza akronima krije svoje puno ime, Narodni magazin, što neizbježno asocira na period socijalizma, pa je valjda stoga to već bio dovoljan povod nekim ovdašnjim političarima-desničarima da u Saboru još 1990-ih prizovu njen nestanak, završit će tako s početkom 2025. svoju priču, nakon više od 140 godina duge povijesti.

Tako će ta firma – u 1970-im i 1980-im prestižna i ugledna, a potom sistematično iscrpljena tokom nekoliko tranzicijskih decenija poslovanja u stečaju – proći onako kako je prošla velika većina domaćih privrednih subjekata koji su nekad bili u statusu društvenog i državnog vlasništva. Bit će prodana tzv. investitorima, a za iste znamo kako su najčešće prvenstveno zainteresirani za unosne nekretnine na atraktivnim lokacijama, a ne za rad i proizvodnju.

Sjetio sam se svega toga, tih makro društvenih i ekonomsko-političkih trendova vezanih uz Namu, našavši se nedavno u njenom prostoru na korak od glavnog zagrebačkog trga i ponukan potpuno banalnim detaljem, a to su njene pokretne stepenice. Sigurno nisam jedini koji je primijetio pomalo arhaičnu funkcionalnost pokretnih stepenica u Naminoj robnoj kući na Ilici.

Ta se funkcionalnost ogleda u preprostoj činjenici da je kretanje tamošnjim pokretnim stepenicama naviše i nadolje, s kata na kat, moguće realizirati jednostavnim pomicanjem za svega nekoliko metara u smjeru željenog kretanja. I u tome se krije, ponavljam naizgled banalna i trivijalna, no u ključu usporedbe s aktualnim prostorima suvremenih šoping-centara, smatram ipak znakovita distinkcija.

Jer za razliku od spomenutog kretanja pokretnim stepenicama u Nami, kako biste istu takvu praksu realizirali u velikoj većini današnjih šoping-centara morali biste proći cijelom dužinom te razine prostora da biste došli do stepenica koje će vas odvesti na viši ili niži kat u objektu.

To naravno nije slučajno, kao ni bilo što drugo u planiranju, izgradnji i organizaciji prostora zvanog šoping-centar. U takvim objektima isključivo nas se tretira kao potrošače i potrošačice, a takve je, između ostalog, potrebno dovesti u stanje lutanja prostorom, a ne ciljanog i svrhovitog kretanja, namamiti nas prizorima iz izloga trgovina.

Ne znam kada su, u kojoj fazi rekonstrukcije i modernizacije Namine robne kuće na zagrebačkoj Ilici, uvedene pokretne stepenice – sigurno je to bilo nekad između 1960-ih i 1980-ih – ali ono što znam jest da je opisani pristup toj tehnologiji, u društvu koje je već tada, sukladno uzusima tog vremena, bilo konzumerističko, definitivno bio humaniji od današnjeg.