Važno da je dobra vibra – riječi su kojima je Cane prokomentirao prvo gostovanje Partibrejkersa u Hrvatskoj nakon rata. Dobra vibra u njihovu je slučaju tako visoko podignuta da je moguće pomisliti kako se ovaj bend kreće u svojoj sferi koja uopće nema dodira s ambijentom u kojem boravimo mi lišeni ne samo vibre nego i dobra. Ovo je njihov sedmi studijski album, prije pet godina objavili su živi album ‘Krš i lom’, prije osam zadnji studijski ‘Sloboda ili ništa’. Pratimo li naslov tog studijskog albuma, izgleda da Partibrejkersi misle kako smo stigli u ništa. ‘Sirotinjsko carstvo’ nije ono kraljevstvo nebesko u koje stižu siromašni duhom, nego ekonomska i duhovna neimaština koja melje sve pred sobom.
‘Delimo se na gladne i site’, pjeva Cane, ‘ko izdrži, taj će da blista.’ Općenito, album je sav u duhu socijalnog bunta i izvješća o osiromašenju koje je posljedica pljačkaških predatorskih strasti političkih elita. ‘Napolju je sve što nisam hteo’, pjeva dalje pjevač i kaže: ‘Oko mene utehu traže duše puste, duše prazne.’ ‘Svet je bola pun, svakom je u srcu zaboden trn’ – slike koje se nižu više nisu onaj niz utisaka uličnog hodača, ovdje se radi o čovjeku koji nije otpadnik od malograđanskog sistema, kao nekoć, nego osoba revoltirana potpunim debaklom svih kriterija. Cane samo što ne zajauče za povratkom vrijednosti od kojih je svojedobno zbrisao u ulično hodanje. Sve je bolje od ovog ničega. Ono u ime čega se nekoć bunio protiv malih strasti za dan i još manjih za noć sada Canetu više nije u fokusu pozornosti, to srce više ne kuca u njegovim prsima – stvar je otišla predaleko, društvo se raspalo, ostali su samo ovi frazerski mastodonti koji u ime nacionalizma ili nekog blažeg izma prodaju maglu u večernje sate.
Zvuk je isti kao na svim dosadašnjim albumima, oni se kreću u vrlo malom prostoru kojem uspijevaju dati širok štih, jednostavne Antonove gitarističke fraze još uvijek zvuče kao da smo ih jučer čuli, ali prvi put. Poznato, no srećom odnedavno. Što se tiče nezadovoljstva koje zastupaju na albumu, u Hrvatskoj imamo barem dvojicu pisaca s istim stavom, Edu Popovića i Zorana Malkoča. Sve ih spaja gađenje nad gomilama bezveznjaka koji paradiraju (uglavnom) političkom pozornicom sa zahtjevom da im društvo isplati ogromne iznose na ime njihovih nevjerojatnih zasluga za narod. Lirski subjekti Canetovih pjesama (kao i protagonisti Popovićevih i Malkočevih knjiga) svijetom hodaju s drugačijim osjećajem. Prvo, znaju tko su, drugo, ne traže za svoj identitetski izum nikakav novac, osim onaj koji ćete im sami dati na osnovu vašeg interesa za njihovu produkciju. Stari lisci i novi lopovi nikada nisu mirisali jedni druge: novim je lopovima dobra svaka fraza koja povećava kapacitete pljačke, starim je liscima već pun kufer i vlastitih fraza, oni se nastoje mijenjati i pritom sačuvati osnovni smjer svoga djelovanja.
‘Sirotinjsko carstvo’ nije antologijski album nego prst uperen u smjeru davno snimljenih albuma, on je poziv na svirku. Kao pozivnica za odlazak na koncert neke grupe, mora vam se u vašoj sobi prišuljati neka pjesma iz zvučnika i reći vam: dođi, kreni prema meni. Ovdje tih pjesama ima nekoliko: ‘Krš i lom’, ‘Ne mogu da kapiram’, ‘Sirotinjsko carstvo’. Sve one sliče na nešto što smo već čuli i zaboravili. Partibrejkersi su ovdje da nas podsjete na to koliko smo nisko pali tvrdeći da se usavršavamo, da sazrijevamo. Album je podrugljiv prema šarenim lažama: ‘Ti možeš da budeš što želiš/ A ja sam to što jesam.’ Stihovi starozavjetnog tonaliteta, kakav si ovi junaci iz naših snova mogu dopustiti.
