Skupa s Maticom hrvatskom i HAZU-om, Društvo hrvatskih književnika spada među one institucionalne stupove koji su devedesetih odigrali ključnu ulogu u nacionalističkoj okupaciji kulture i književnosti. Tolika je, štoviše, DHK-ova sljubljenost s našim nacionalnim projektom da je Prvi Predsjednik upravo na jednoj njegovoj tribini 1989. najavio osnivanje HDZ-a i iznio program svoje stranke. Od te političke linije DHK otad uglavnom neće zastraniti, pri čemu su održavanju kursa u zadnjih tridesetak godina doprinosili naši književni i intelektualni uglednici poput Ante Stamaća, Slavka Mihalića i Vlatka Pavletića ili pak ljudi poput Božidara Petrača i Đure Vidmarovića, čija važnost u velikoj mjeri počiva na statusu HDZ-ovih prvoboraca.
Ukratko, riječ je o udruženju uronjenom u najuzvišenije blato našeg društva, kulture i politike, koje je svoj obol tzv. demokratskim procesima svojedobno davalo sudjelovanjem u progonu nepodobnih kolega, uključujući, kao što je više puta javno zabilježeno, i Dubravku Ugrešić. S obzirom na takvo ideološko nagnuće, nije nimalo iznenađujuće da je u klimi umjerene liberalizacije s prelaskom u novo tisućljeće DHK bio poprištem prvog velikog raskola na našoj književnoj sceni. Povod je, podsjećamo, također bio šovinizam: na Izbornoj skupštini 2002. jedan opskurni nacionalistički huškač po imenu Ante Matić uvrijedio je Sibilu Petlevski zbog njenog makedonskog porijekla, da bi potom Velimira Viskovića, koji je stao u njenu obranu, prozvao "srpskim zetom". Kao što je poznato, čitav skandal rezultirat će osnivanjem druge, "liberalne" strukovne organizacije pod nazivom Hrvatsko društvo pisaca.
Ovih je dana DHK poprište još jednog unutarnjeg raskola, no ovoga je puta ideološka podjela nešto zamagljenija. Čini se, naime, da su se u borbi za vrijedne institucionalne resurse naprosto sukobili desni i – desni. Kako prenose mediji, dio članstva okupljen u neformalnu skupinu "književnika za promjene", očito nezadovoljnu radom predsjednika Zlatka Krilića, čiji se mandat u tom trenu ionako bližio kraju, kao i tajnika Marka Gregura, sazvao je izvanrednu Izbornu skupštinu, koja se održala 20. svibnja. Na njoj je za novu predsjednicu izabrana Hrvojka Mihanović-Salopek, koja je dobila više nego dvostruki broj glasova u odnosu na Krilića, a izabrani su i (uglavnom) novi članovi i članice upravnog i nadzornog odbora, časnog suda i odbora Fonda Miroslav Krleža. Posljedice ove promjene, čije nijanse nisu niti bi trebale biti lako raspoznatljive vanjskom promatraču, ubrzo su eksplodirale u javnosti – naravno, u gabaritima događanja iz svijeta književnih institucija.
Prva se oglasila književnica i nekadašnja HOS-ovka Ivana Šojat, koja je zatražila da je se izbriše iz članstva u DHK-u, izražavajući zabrinutost zbog – poznavatelji njenog lika i djela će biti oduševljeni – uvođenja podjela u DHK po nacionalnoj i ideološkoj liniji:
"Propast se dala naslutiti još iz onih famoznih elektroničkih poruka 'književnika za promjene' u kojima se unedogled ponavljala posve neargumentirana tlapnja da u Društvu 'nikad nije bilo gore'. A kako to u 'najdomoljubnijem okrajku' nositelja hrvatskog identiteta biva, toj 'konstataciji' su se ubrzo pridodale i ofucane konstrukcije o udbašima, jugoslavenčinama, mrziteljima svega hrvatskog. Već samim tim porukama smo se vratili unatrag te kolektivno DHK iz sfere književnosti prebacili u mračno vrijeme vaganja tko je veći Hrvat, vaganja u kojemu su mogli sudjelovati samo oni koji nisu bili na bojišnici. Mi koji smo na bojišnici bili, nismo imali vremena za to. Mi smo bili. Točka. DHK ne bi trebalo biti komisija za evaluaciju domoljublja, nego bi trebalo biti društvo književnika. Točka."
Svoj je apel Šojat zaključila i opravdanim momentom feminističke kritike, retorički se obraćajući Miroslavu Krleži pitanjem što ima za reći na činjenicu da odbor koji nosi njegovo ime "nikad u trideset godina nije uspio dodijeliti nijednu nagradu nekom istinski važnom autoru, nikad nijednoj književnici".
Nakon Šojatinog istupa ostavku su dali urednici Republike Julijana Matanović i Mario Kolar, koji su na to mjesto došli početkom 2021., pomalo osvježivši i razmrdavši koncepciju tog časopisa. U javno dostupnom dopisu kojim obrazlažu svoju odluku, Matanović i Kolar kao razloge navode "vrlo neugodne napade (čak i javne) pojedinih članova" koji se nisu slagali s novom uredničkom politikom, za koju smatraju da se temeljila na otvaranju Republike za autore izvan Društva: "Od toga pišu li tekstove članovi DHK-a važnije nam je bilo to da 'Republika' objavljuje samo najbolje tekstove, no to očito ne odgovara dijelu članova DHK-a i njegovog starog/novog vodstva."
Po svemu sudeći se, dakle, radi o klasičnoj grabeži za pristup mjestima reprodukcije simboličkog kapitala, tipičnoj za one dijelove kulturnog polja čiji se status u velikoj mjeri temelji na domoljubnom oportunizmu i svrstavanju uz Tuđmanov projekt. Da je u pitanju komična potreba dijela DHK-ovog članstva da ga se tapša po glavici i govori mu da je važan, sugeriraju i programske smjernice nove predsjednice, u kojima je vrlo visoko na popisu istaknuto da "članovima treba čestitati njihove jubileje, rođendane i književna priznanja" u Republici.
Kao što je već ranije sugerirano, ono o čemu ovdje svakako nije riječ je nekakav sukob književnih liberala i ultradesničara, poput onog prije dvadesetak godina, što bi manje upućeni promatrač svakako imao pravo pomisliti čitajući, primjerice, istup Ivane Šojat. Međutim, riječ je o još jednoj epizodi u djelovanju književnice sklone pomalo zapanjujućem revidiranju i prešućivanju vlastitog djelovanja. To prešućivanje pritom na interesantan način odjekuje povijesni revizionizam njenih djela poput romana "Unterstadt", o kojem je prije nekoliko godina za portal Slobodni Filozofski iscrpno pisao Luka Matić. Potpuno je, naime, zazorno da Ivana Šojat govori o "mračnom vremenu vaganja tko je bio veći Hrvat", o tome kako "DHK ne bi trebalo biti komisija za evaluaciju domoljublja". Riječ je o osobi koja se upravo u najhuškačkijoj od svih tiskovina, Hrvatskom tjedniku, obrušavala na one koji nisu pokazivali dovoljne razine odanosti Domovini, pa je tako postavila zloglasno pitanje: "Moramo li trpjeti klevete Mire Furlan i Rade Šerbedžije koji su odlaskom iz Hrvatske baš u majčicu im Srbiju umjetnički legitimirali Miloševićevu agresiju".
Navedene riječi nisu napisane sredinom devedesetih, nego prije svega sedam godina – ne radi se, dakle, o osobi koja nastoji prikriti svoja davna posrnuća, nego o nekome tko je praktički prekjučer dizao desničarske hajke da bi se danas nad njima prijetvorno zgražao. Šojatin oportunizam tog tipa, uostalom, dobro je dokumentiran na stranicama ove novine – njenu je sklonost da se predstavlja kao umivena, građanska desničarka koja se zgraža nad barbarstvom svojih navodno ekstremnijih istomišljenika uvjerljivo raskrinkao Jerko Bakotin u tekstu "Čuvarica devedesetih".
Treba istaći da ni njena feministička gesta nije posve uvjerljiva – nije mi, primjerice, poznato da je s istim javnim intenzitetom reagirala kada je član Upravnog odbora DHK-a Ivica Matičević za Republiku napisao izrazito seksističku kritiku romana "Eksperiment Irene Tot" Korane Serdarević, kao ni da se javno bunila protiv njegovog dvostrukog reizbora na istu funkciju nakon čitavog tog slučaja. Ukratko, sve upućuje na to da u borbi za prevlast u DHK-u ne postoji dobra i loša strana, samo različite interesne frakcije koje suštinski ne mogu niti žele repozicionirati Društvo. Uostalom, riječ je o organizaciji čiji je bivši predsjednik Đuro Vidmarović prije tri godine u ultradesničarskom Podcastu Velebit odbio nedvosmisleno obraniti činjenicu da se dvije naše važne umjetničke i književne nagrade zovu po Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću. Bilo kakvo suvislo rješavanje strukovnih potreba književne scene s takvom strukovnom udrugom naprosto ne može imati veze, stoga ni problemi u koje je zapala ne mogu biti razlog za pretjeranu brigu – eventualno za zluradi optimizam.
