Svrha vrha

To se zove brza reakcija institucija, tako se sankcionira poziv na linč, za to smo se borili: tek što je Ivana Šojat sa stranica Hrvatskog tjednika sugerirala progon probranih umjetnika, oglasio se Ured predsjednice. Raspojasana književnica hitno je pozvana u Zagreb na dodjelu najviših državnih priznanja, gdje je za nju ovom prilikom bio rezerviran Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, odlikovanje ‘za osobite zasluge za kulturu i njeno promicanje u Republici Hrvatskoj i u svijetu’. ‘Naravno da sam počašćena i radosna dobivanjem ovog odlikovanja’, prenosi N1 autoričine dojmove sa svečanosti. ‘Nije mala stvar dobiti priznanje s vrha, kako bi se reklo.’ Našlo se tu vremena i za općenitije uvide u društveno-kulturnu problematiku: ‘Stanje u kulturi je kao i posvuda u društvu – marketing je bog, svašta se može prodati pod kulturu…’ I tako dalje: malo o društvu, malo o kulturi, stvari su, eto, brzo normalizirane. I to s najviše državne instance: to je, uostalom, svrha vrha. Sada možete zaboraviti da je Šojat optužila Miru Furlan za pružanje potpore velikosrpskoj agresiji, možete zaboraviti što je napisala o Frljiću i Šerbedžiji, možete pustiti da se prašina slegne. Sada opet – barem dok autorici ne popuste živci, pa iznova krene na Jugoslavene – možete mirno čitati njene knjige u izdanju najuglednijeg hrvatskog nakladnika, možete joj dodjeljivati utjecajne nagrade, možete je pozivati na literarne večeri i možete ignorirati ona dva-tri književnokritička glasa koja imaju nezgodnu naviku da brkaju umjetnost i politiku. Takvi su, inače, još prije šest godina javno podcrtavali revizionističke tendencije razvikanog romana ‘Unterstadt’: ali neka i njih, nema veze, nije nužno da se baš svi slažu. Kontroverze ionako podižu tiražu. A marketing je, znate, u kulturi bog. Sada, evo, znate i tko je u kulturi batina.

Egalitarne novine

Dobiti odlikovanje državnog vrha za svoj rad nije mala stvar, naučili smo od Ivane Šojat: samo, što je državno priznanje za nečiji rad spram priznanja za nečiji rad protiv države? Zaklada prof. dr. Marijan Hanžeković, koja već 18 godina baštini djelo uglednog zagrebačkog profesora financija, nagradila je Aleksandra Štulhofera s Filozofskog fakulteta i Ivana Burića s Hrvatskih studija prigodnim medaljama i iznosom od po 50 hiljada kuna za zajednički rad na znanstvenom dokazivanju teorije egalitarnog sindroma sociologa Josipa Županova. Riječ je o teoriji koju – u ponešto destiliranom obliku – manje-više svakoga dana susrećemo u novinama poput Jutarnjeg lista: egalitarni sindrom nam objašnjava da živimo u sažaljenja dostojnom, nazadnom društvu kojim vlada mentalitet stada, pa se u ime idiotskih ideja poput socijalne pravde i jednakosti guši bilo kakva poslovna inicijativa, originalno postignuće, izvrsnost pojedinca… Ili, kako podrobnije tumači povjerenstvo za dodjelu nagrade u popratnom obrazloženju: ‘Domaće suvremeno društvo baštini specifičan socio-kulturni obrazac predmodernih društava. Taj obrazac priječi uspješan gospodarski razvoj te stvara antipoduzetničko raspoloženje i sklonost pokroviteljstvu države.’ Sasvim je u skladu s ovim obrazloženjem činjenica da je izvrsnom znanstvenom dvojcu nagradu uručio sin pokojnog profesora Hanžekovića, također Marijan, inače poznati zagrebački odvjetnik i vlasnik Hanza Medije čiji Jutarnji list svakodnevno promovira ideje koje Štulhofer i Burić potom pedantno dokazuju. Ono što nije u skladu s obrazloženjem, znanstvenim naporima i medijskom propagandom činjenica je da je isti taj Jutarnji samo dva dana prije dodjele nagrade izišao s posve istom naslovnicom kao i njihov glavni konkurent Večernji list, glorificirajući identičnim naslovima, fotografijama i tekstovima lik & djelo moćnog vlasnika Adris grupe Ante Vlahovića. Lako za novinarsku etiku, lako za neprikriveno prikriveno oglašavanje, lako za glamuroznu bijedu najjačih domaćih dnevnih listova: što je bilo s originalnošću, što s individualnom inicijativom, kamo je nestala famozna izvrsnost? Gdje su vrijednosti koje Jutarnji, Hanžeković i njegovi akademski laureati slave, hvale i nagrađuju? Nestrpljivo čekamo nova istraživanja najizvrsnijih među hrvatskim sociolozima koja će nam pomoći da riješimo ovaj zanimljiv paradoks.

Pomalo je premalo

Čak tri godine su prošle otkako je Bernardo Bertolucci dao intervju u kojem priznaje da čuvena scena silovanja iz ‘Posljednjeg tanga u Parizu’ – koja uključuje devetnaestogodišnju debitanticu Mariju Schneider, jedno pakiranje maslaca i dva sredovječna mamlaza – zapravo prikazuje stvarno silovanje. Bertolucci je naime s Marlonom Brandom isplanirao scenu neposredno prije snimanja, a Schneider nisu rekli ništa. ‘Želio sam dobiti reakciju nje kao djevojke, ne kao glumice’, tumači režiser kompliciranu tajnu umjetničkog postupka. ‘Želio sam da reagira poniženo. Mislim da je mrzila i mene i Marlona zato što joj to nismo rekli.’ Da ne bi bilo zabune, Bertolucci naglašava kako ni danas ne žali zbog onoga što je učinio: snimku tog intervjua ponovno je plasirao časopis Elle pa smo s tri godine zakašnjenja dobili filmski skandal tjedna. Komentatori tako ovih dana podsjećaju da je mlada glumica – u međuvremenu preminula – nakon uloge nekoliko puta pokušala samoubojstvo, upozoravaju na brojne slične događaje u holivudskoj industriji, a neki citiraju i njene riječi iz intervjua Daily Mailu 2007. godine: ‘Osjećala sam se poniženo, da budem iskrena. Osjećala sam se pomalo silovano, i od Marlona i od Bertoluccija.’ Da ponovimo, za svaki slučaj: ‘Osjećala sam se pomalo silovano, i od Marlona i od Bertoluccija.’ Čak je devet godina prošlo, drugim riječima, otkako je Schneider javno rekla isto što je prije tri godine rekao Bertolucci, što je tek sada otkrio Elle, što je onda izazvalo globalnu sablazan. Valjda ‘pomalo’ nije bilo dovoljno; valjda nema silovanja dok počinitelj ne prizna da za njim ne žali.

Stop lista

Dolazi ono doba godine, tjedni medijske kakofonije: sa svih strana uskoro će nas zasuti top-liste filmova, serija, albuma, pjesama, predstava, koncerata, izložbi… I knjiga, naravno. Kao preventivni antibibliotik zato nudimo poučan i zabavan tekst ‘Iznevjerena listama’ iz Times Literary Supplementa: ‘Liste knjiga su jedan od najstarijih i najlukavijih oblika književne kritike. Najpoznatija je, uostalom, ona koju je sastavio Vatikan, a zove se Index librorum prohibitorum, nametana vjekovima, ali aktualna dovoljno dugo da uključi ‘Drugi spol’ Simone de Beauvoir i ‘Posljednje Kristovo iskušenje’ Nikosa Kazancakisa. Motiv skriven iza modernih, sekularnih, prividno ‘proliterarnih’ verzija top-lista knjiga i dalje međutim uznemiruje: ne čitajte ono, čini se da nam govori. Čitajte ovo.’ A ovo su, pokazuje se, neobično često liste kojima dominiraju knjige muških autora: TLS zato nudi svoju, razbarušenu i neobavezno kompiliranu listu ‘Šezdeset najboljih knjiga koje su napisale žene, a svaki bi ih muškarac trebao pročitati (iako ih slobodno može ignorirati i držati se Philipa Rotha)’. Tamo su, između ostalih, naslovi Agote Kristof, Elizabeth Taylor, Marguerite Duras, Ursule Le Guin, Patricije Highsmith, Virginije Woolf…