Više od 20 Slovenaca, Hrvata i Srba poginulo je ili teško ozlijeđeno u Trstu gdje su, kako se navodi, ‘izbili veliki neredi protiv svih slavenskih žitelja…’ Velika grupa demonstranata, naoružana sjekirama, toljagama, noževima, sabljama i puškama, najprije je opkolila zgradu slovenskog mjesnog Narodnog doma, a potom krenula u rušilački pohod. Cijelo vrijeme izgrednici su pucali iz vojničkih pušaka, a onda su benzinom polili dom i zapalili ga. Do ponoćnih sati zgrada doma bila je potpuno uništena. Osoblje doma koje se u trenutku napada zateklo u gorućoj zgradi spašavalo je živote, iskačući kroz prozore. Razularena rulja demolirala je i mnoge druge slavenske trgovine u gradu, među kojima je prostorije srpsko-pravoslavne crkvene općine. Novine ističu da je to bio odgovor ‘talijanskih vandala na opravdane proteste stanovnika Splita protiv talijanske okupacije grada…’

Pod naslovom ‘Užasna barbarstva D’Annunzievih ardita i talijanaša…’ zagrebačke ‘Novosti’ donose i ovo: ‘Na vijest o događajima u Splitu morali su svi dućani na Rijeci biti zatvoreni u znak žalosti. D’Annunzio je držao govor u kojem je podjarivao protiv Srba i Hrvata, nazivajući ih svinjarima i divljacima. Dao je i štampati protestne oglase u kojima je žestoko napadao Srbe i Hrvate. Kad su se njegovi arditi i talijanaši okupili pred guvernerovom palačom D’Annunzio ih je zaklinjao da moraju osvetiti Split i da međusobni pozdrav odsada mora glasiti spalato, što bi imalo značiti – osveta. Još iste večeri njegove pristaše počeli su razbijati naše dućane, napadajući riječke Hrvate, Srbe i Slovence…’

Impresije o Beogradu iznosi neimenovani Zagrepčanin u podužoj novinskoj priči u ‘Novostima’. ‘Beograd se nije dosad imao vremena baviti kulturnim problemima, jer kultura se razvija u miru i sređenim prilikama, a Beograd u takovim prilikama nije još nikada živio. Čitavo 19. stoljeće borio se za slobodu svoju i Srba ispod Turaka…U dnu duše prosječnog beogradskog građanina, ispod pepela plemenskog srpskog šovinizma i lokalnog separatizma tinja ljubav za cijeli narod i jaka, iako još i ne potpuno formulirana odanost novoj i velikoj Jugoslaviji… U Beogradu se mnogo i dobro jede i pije… Žene su ovdje visoke, bujne i razvijene, obično s jakom crnom kosom. Pretjeranost u puderisanju, bojadisanju i želji da budu odjevene ‘po posljednjoj modi i kako treba’, isto kao Parižanke ili Petrograđanke, oduzima ovdašnjoj ženi ljepotu jednostavnosti i onu urođenu dražest koju tako često susrećemo kod Slavonki i Slovenki…’