Lučki gradovi kroz povijest su bili, a u mnogim zemljama i dalje ostali, prostori u kojima se svijet susreće i spaja, kulture upoznaju i mijenjaju. Jedan od takvih gradova svakako je i Trst, koji je posljednjih desetljeća u migracijskom kontekstu postao poznat i kao grad utočište.
Gianfranco Schiavone je istraživač migracija i autor brojnih radova o migracijskom i azilnom pravu. Predsjednik je Talijanskog odbora solidarnosti (ICS) koji se godinama bavi tzv. tršćanskim modelom prihvata tražitelja azila, izbjeglica i drugih migranata. Nedavno je gostovao u Zagrebu, na Institutu za etnologiju i folkloristiku održao je predavanje o Trstu kao gradu utočištu.
Protjerivanja iz Italije prije nisu bila tako česta, ali primijetili smo da su učestala u posljednjih godinu i pol. Imamo svjedočanstva za najmanje 1.300 ljudi kojima se to dogodilo – navodi Iscra
- Izbjeglice i migranti dolazili su u Trst oduvijek, ali ako govorimo o recentnoj povijesti, onda možemo reći da su počeli dolaziti u Trst prije trideset godina. Sve je tada počelo s izbjeglicama iz Jugoslavije, to su bile prve veće skupine izbjeglica. Nastavilo se do danas, s ljudima iz različitih zemalja i regija. Mnogo Kurda, mnogo ljudi iz Afganistana u posljednjih dvadeset godina koliko traje rat, ljudi iz različitih zemalja Bliskog istoka, Sirije, Iraka, Irana, Turske. Brojke su se povećale u posljednjih deset godina, ali Trst je mjesto gdje izbjeglice i migranti zapravo dolaze u kontinuitetu - govori za Novosti Schiavone.
Objašnjava nam kako su prije trideset godina u Trstu odlučili pokrenuti prvi program pružanja zaštite i smještaja tražiteljima azila. Mnogi od tih ljudi u početnim su godinama programa bili izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i s Kosova.
- Ubrzo nakon toga shvatili smo da migrantska situacija neće prestati, da će postojati stalna potreba za takvim uslugama. Odlučili smo zato nastaviti raditi, ali mogli bismo reći i da su događaji oko nas zapravo odlučili da nastavimo raditi. Korak po korak, izgradili smo sustav azila i prihvata u kojem smo osobe odmah pri dolasku u Trst smještali u normalan stan, u normalan kvart, kao metodu uvođenja u društvo. Ako tražitelja azila smjestite u prihvatni centar, on je automatski izoliran i društvena integracija ne započinje - dodaje Schiavone.
Model koji smo razvili počeo je lokalno. Vlasti poput ove u Zagrebu trebale bi se na to usredotočiti. Zagreb može započeti s eksperimentalnim projektima koji mogu donijeti velike promjene – ističe Schiavone
U razgovoru nam se pridružio i Matej Iscra, koji također radi za Talijanski odbor solidarnosti (ICS) i godinama se bavi pravima migranata i tražitelja azila u Trstu.
- Trst je bio jedan od prvih modela takve vrste, s tzv. raspršenim smještajem. U drugim dijelovima Italije primjenjuju se drugi modeli, poput kampova i prihvatnih centara za tražitelje azila. Ti modeli koegzistiraju diljem zemlje, ali se pokazalo da je model raspršenog smještaja bolji za integraciju ljudi, pomaže im razumjeti gdje se nalaze i pruža mogućnosti uobičajenog života u kojem ne odlaze posebnom liječniku za tražitelje azila i ne kupuju hranu u trgovini unutar prihvatilišta, nego u supermarketu u koji odlaze svi drugi građani. Žive vrata do vrata s lokalnim stanovništvom i time se izbjegava stvaranje paralelnih svjetova, smanjuju stigma i društvena napetost. U Trstu u tom smislu ne postoji poseban integracijski program, nego se integracija naprosto događa kroz svakodnevni život - govori nam Iscra.
Schiavone objašnjava kako u Trstu, nažalost, nije moguće osigurati smještaj svima koji stignu, pa postoji i tranzitni sustav u kojem se neke ljude prebacuje u druge talijanske gradove koji im mogu osigurati smještaj.
- Imamo oko tisuću mjesta u samom Trstu. Pritom se ljudi izmjenjuju. Kada jedna osoba završi prihvatni proces, dobije regularni status i zaposli se, što obično traje oko godinu i pol dana, druga osoba može početi koristiti taj stan. Sada je postupak malo sporiji zbog pandemije. Ona je također otežala povezivanje s drugima u zajednici, osjećamo da je to velik gubitak za ljudsko stanje uma - kaže Schiavone.
Objašnjava i kako u prvim godinama razvoja ovog modela prihvata u Trstu nije bilo političkog protivljenja njihovim inicijativama ni mržnje prema izbjeglicama i migrantima. Tada je bilo više solidarnosti, ali se radilo i o manjem broju ljudi koji su pristizali u grad.
Liječnice volonterke iz kolektiva Strada SiCura pružaju pomoć (Foto: vita.it)
- Glavni problemi počeli su se događati u posljednjih nekoliko godina, kada smo imali političke pokrete koji su htjeli steći popularnost istupajući protiv stranaca, migranata i izbjeglica - komentira Schiavone.
Krajem veljače u Trstu policija je tako upala u kuću dugogodišnjih aktivista Lorene Fornasir i Gian Andree Franchija. Iz naloga za pretres koji im je predan doznali su da je protiv njih pokrenuta istraga u vezi s optužbama za "pomaganje i poticanje ilegalne imigracije", a oduzeli su im osobne mobitele, poslovne knjige i materijale volonterskog kolektiva Linea d'Ombra koji su osnovali prije dvije godine. Osim što u kontinuitetu pružaju podršku u Trstu, volonteri Linee d'Ombra prelaze granicu i pružaju osnovnu pomoć izbjeglicama i migrantima zaglavljenima na hrvatskoj granici te u logorima u Bosni i Hercegovini.
Mjesec dana kasnije pokrenuta je velika policijska akcija protiv platforme Mediterranea koja okuplja različite inicijative civilnog društva koje zajednički sudjeluju u akcijama spašavanja ljudi na Mediteranu. Javni tužitelj iz Raguse koordinirao je tada pretrage domova aktivista, registriranih ureda Mediterranee i broda "Mare Jonio". "Optužbe su teške, a u stvarnosti imaju za cilj naštetiti praksi civilnog spašavanja na moru, koju Mediterranea promovira i provodi od 2018. godine putem svoje brodarske tvrtke Idra Social Shipping", komentirali su tada iz platforme Mediterranea. Istaknuli su da njihova tvrtka Idra Social Shipping, koju se optužuje za nezakonito poslovanje, nikada zapravo nije činila ništa nezakonito i poručili kako se Mediterranea neće zaustaviti u radu, već će "nastaviti biti na moru, gdje svjedoči zločinima, masakrima, mučenjima, silovanjima".
- Ti sudski procesi dio su političkog problema, a ne pravosudnog. U posljednjih godinu dana stvari su na tom polju zaista postale puno gore. Morate uzeti u obzir da poanta tih pravnih postupaka nije kako će završiti, nego da su započeti i da će dugo trajati. Ima puno demagoške propagande jer je važno stvoriti slučaj, stvoriti strah, poslati poruku javnosti, iako ne postoji pravna osnova za te slučajeve i to znaju i oni koji su ih pokrenuli. Njima je stalo do političkog učinka, do toga da nanesu štetu pojedincima i zajednici. Ti će postupci ljude iscrpljivati, stvarati osjećati nesigurnost i neizvjesnosti. To su politički, a ne pravni projekti - ističe Schiavone.
Gianfranco Schiavone (Foto: nuoveradici.world)
Razgovaramo i o policijskim protjerivanjima izbjeglica i migranata i osporavanju prava na traženje azila, metodi koja je prema brojnim svjedočenjima učestalo korištena diljem tzv. balkanske rute posljednjih nekoliko godina.
- Protjerivanja iz Italije prije nisu bila tako čest slučaj, ali primijetili smo da su se u posljednjih godinu i pol puno češće događala. Ta praksa, koja je već duže uobičajena u Hrvatskoj, također se počinje primjenjivati u Italiji. Znamo da su ljudi bili organizirano protjerani i da im nije omogućeno da zatraže azil, što je njihovo osnovno pravo. Imamo svjedočanstva za najmanje 1.300 ljudi kojima se to dogodilo. Međutim, uspjeli smo u zadnjih godinu dana u medijima i javnosti podići svijest o toj problematici, a ovogodišnja sudska odluka iz Rima doista mijenja stvari nabolje - govori Iscra.
Radi se o ključnoj presudi kojom je sud u Rimu potvrdio da je primjena sporazuma o readmisiji između Italije i Slovenije nelegitimna. Naime, sud je prihvatio žalbu pakistanskog državljanina koji je u Trst stigao balkanskom rutom, a zatim je protjeran u Sloveniju te kasnije u Bosnu i Hercegovinu, utvrdivši da se to nije smjelo dogoditi.
Međutim, Iscra napominje da kao aktivisti uvijek ostaju u stanju pripravnosti i prate rad svih učesnika u migracijskom procesu, pa tako i policijskih službenika. Dotičemo se i brojnih i bolnih priča izbjeglica i migranata koji u Trst dolaze izmučeni protjerivanjima na hrvatskim granicama.
- Ponekad se ne radi o onome što nam govore da im se dogodilo, već o onome što vidimo da im se dogodilo. Dolaze nam ljudi s modricama, drvenim nogama, svježim ranama, slomljenim udovima, općenito u kritičnim fizičkim i emocionalnim stanjima, što govori mnogo više nego što vam oni sami ponekad mogu reći. Osim toga, prikupljamo informacije tijekom prihvatnih postupaka i često čujemo priče o ljudima koje je primjerice hrvatska policija dvadesetak puta protjerala. Nema baš dobrih priča o onome što im se dogodilo u Hrvatskoj - ističe Iscra.
Podsjeća kako su migracije kojima svjedočimo stalno stanje svijeta u kojem živimo i moramo se naučiti nositi s njima kao s nečime što neće nestati preko noći. I Iscra i Schiavone kažu kako je važno u neposrednoj okolini raditi na slobodnijim i sigurnijim prostorima za sve, neovisno o tome kakva je trenutačna nacionalna politika.
Matej Iscra (Foto: Ivana Perić)
- U Italiji je model koji smo razvili počeo lokalno, u trenutku kada smo imali desničarsku nacionalnu vladu. S vremenom smo imali različite pozicije na vlasti, ali naš model se opirao svim tim promjenama. Zagreb može započeti s eksperimentalnim projektima koji mogu donijeti velike promjene, posebno zato što nemate velik broj izbjeglica i migranata koji zaista žele ostati ovdje. Ljudi koji ne žele ostati u Hrvatskoj pokazatelj su toga da Hrvatska nije radila na tome da bude zemlja dobrodošlice. Međutim, to također znači da oni koji ostaju zaista imaju jaku želju ostati, a to je razlog više za ulaganje u te ljude, za pružanje mogućnosti. Lokalne vlasti, poput ove u Zagrebu, trebale bi se na to usredotočiti. U Italiji je promjena krenula upravo iz različitih gradova. Važno je pokazati da postoje drugačiji modeli, drugačiji pristupi. To jest dug proces, u Trstu na njemu radimo već 30 godina, i nije lako, ali to je jedini način. Dobre stvari gotovo nikada nisu inicirale nacionalne vlade, čak ni one lijeve. U većini slučajeva kreće se od lokalne baze, pritisaka i aktivizma - govori Schiavone.
- Ovo što Gianfranco kaže je važno, ali važno je i raditi u sivim zonama, u prostorima i na razinama za koje vam nitko ne kaže da to ne biste trebali učiniti, ali nitko ne kaže ni da biste trebali. Sjajna stvar u lokalnoj izgradnji takvih modela jest to što često možete prevariti one koji su na vlasti na nacionalnoj razini, tako da misle da je ono što gradite maleno i bezopasno, ali se zapravo s vremenom može preliti na druge razine i druga mjesta, pokazati put ostalima - dodaje Iscra.
U Trstu danas djeluju brojne organizacije, inicijative i volonterski kolektivi, široka mreža solidarnosti koja zadovoljava različite potrebe izbjeglica, migranata i tražitelja azila. Od visoko profesionaliziranih organizacija koje su fokusirane na strukturirani dugogodišnji rad s azilantima do improviziranih volonterskih skupina koje pružaju neposrednu prvu pomoć migrantima koji kroz Trst samo prolaze i nemaju namjeru ostati u Italiji. Dobar glas do izbjeglica i migranata često stigne prije nego što stignu do Trsta. Ne čudi stoga da će neki i prije nego što dođu u grad znati da medicinsku pomoć mogu potražiti od volonterskih kolektiva zdravstvenih radnika DonK i Strada SiCura ili da na željezničkom kolodvoru mogu dobiti hranu i odjeću od volontera kolektiva Linea d'Ombra.
- Trst je izgrađen na različitim zajednicama. Lučki je grad, ljudi su se u njemu mogli osjećati slobodno i sigurno, nisu im sudili po vjeri koju su prakticirali, jeziku kojim su govorili. Time su stvorene naše zajednice, kroz solidarnost i različitost, i to nije zaboravljeno. Danas imate grčku zajednicu, hrvatsku zajednicu, slovensku zajednicu, srpsku zajednicu, različite vrste zajednica u Trstu. To pomaže u širenju dobrog glasa o gradu, međutim stvar je i u radu koji treba nastaviti. Trst je poznat kao grad dobrodošlice, ali to je rezultat svih ovih godina i načina na koji su ga ljudi takvim stvarali - zaključuje Iscra.
