Sredinom šezdesetih godina otvoren je u Trstu slovenski Kulturni dom. Ta je zgradurina već tada bila prevelika za potrebe slovenske manjine, ali bila su to vremena kada se s obje strane granice drugačije razmišljalo. Danas međutim ta glomazna građevina u kojoj djeluje Slovensko stalno gledališče zjapi (polu)prazna i doima se većom nego ikada.

Slovenci u Trstu sve su stariji i sve ih je manje, a Trst se s vremenom udaljio od Ljubljane. Država Slovenija, zapravo, nikada nije znala što bi sa Trstom i Slovencima u njemu. Da je do države Slovenije, Kulturnog doma nikada ne bi ni bilo. Ili bi to bio tek sobičak, primjeren za sastanke nekog manjinskog društva.

Jer megalomanija nije u duhu slovenske države. Trebalo je, na primjer, da se svojevremeno u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani kišnica po stepenicama slije u foaje i da usred predstave počne kišiti po glumcima pa da konačno shvatimo kako zgradu nacionalnog kazališta treba obnoviti. I tko zna što bi se moralo desiti pa da se država Slovenija odluči sagraditi novo i veće kazalište, da shvati kako je zgrada koju su početkom 20. stoljeća izgradili ljubljanski Nijemci neprimjerena za potrebe suvremenog kazališta.

Ima ta zgrada, naravno, i šarma i patine. U ponekoj zavjesi još se osjeti dim koji su tu otpuhivali Mile Korun ili Dušan Jovanović, još hodnicima prolaze duhovi Staneta Severa, Štefke Drolc i Jerneja Šugmana, dok škripanje stolica u parteru većinu nas nostalgično podsjeća na prve susrete sa kazalištem. Ali bi svaku iole ponosnu državu ipak bilo stid što na jednoj takvoj zgradi piše Slovensko narodno gledališče. Ako zbog ičeg, onda zbog dva miliona turista koliko ih svake godine prošeće pored nje.

Ali država Slovenija nije ni Kuvajt, a ni Azerbajdžan pa da zida monstruozne građevine i diči se njima pred svijetom. Niti je Norveška pa da gradi društvo gradeći nove knjižnice i muzeje, koncertne i kazališne dvorane. Slovenija je skromna država i ona će u narednih pet ili koliko već godina obnoviti zgradicu Slovenskog narodnog gledališča jer je taj umorni i tijesni prostor kao skrojen po mjeri njene kulture i kulturne politike.

Jer zašto bi mi, na kraju krajeva, ikoga zavaravali da smo ozbiljna i kulturna zemlja? Zašto bi sami sebi lagali da nam narodno gledališče iliti nacionalna kultura nešto znače?

I da priča bude potpuna, Slovencima je prije par godina u Trstu vraćen Narodni dom koji su fašisti 1920. zapalili pa kasnije prisvojili. I tako slovenska manjina u Trstu ima i Kulturni i Narodni dom, dok slovenska većina u Ljubljani sanja o narodnom gledališču u kojem ne prokišnjava krov i stolice ne škripe.