U organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH u Zagrebu je 21. januara održana javna tribina "Tršćansko pitanje i kontroverze" na kojoj su govorila dvojica profesora - Tvrtko Jakovina s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Federico Tenca Montini, istraživač-znanstvenik na Odsjeku političkih i društvenih znanosti Sveučilišta u Trstu i vanjski suradnik Odsjeka za povijest FF-a u Zagrebu. Tom prilikom predstavljena je i Montinijeva knjiga "Trst ne damo! - Jugoslavija i Tršćansko pitanje 1945-1954" koju je objavila "Srednja Europa".
Govoreći o "Tršćanskom pitanju" i nepovjerenju koje je vladalo između Jugoslavije i zapadnih saveznika, Jakovina je podsjetio da je pri kraju rata maršal Tito naredio proboj Jugoslavenske armije do Trsta i okolice, pa su jedinice nakon oslobađanja kvarnerskih otoka s Cresa izvršile desant na Istru. Tako je Trst, usprkos grčevitom otporu Nijemaca te talijanskih i hrvatskih kvislinških formacija, oslobođen 1. maja 1945., dva dana prije Rijeke i četiri prije Pule.
Kako je za vrijeme rata na savezničkim konferencijama dogovoreno da se predratne granice evropskih zemalja neće mijenjati, tako je i pomoć Amerikanaca davana za oslobođenje Jugoslavije do granica Kraljevine Jugoslavije.
- Zahvaljujući vojnim uspjesima, iako su se nakon njih morali povući s tršćanskog područja, a potom i diplomatskoj borbi, došlo je do promjene granica. Za Sloveniju i Hrvatsku one su bile dramatično važne: zamislite Hrvatsku bez Zadra, Rijeke i Pule. Današnja šutnja o toj temi u Hrvatskoj može se usporediti sa šutnjom o 1948. i sukobu Tita i Staljina u Jugoslaviji - rekao je Jakovina.
Od 1945. do 1948. i sukoba sa IB-om Jugoslavija je na zapadu bila omražena, uz nekoliko zabilježenih incidenata s američkim avionima, ali je nakon 1948. jugoslavenska diplomacija iskoristila šansu u pregovorima o rješavanju Tršćanske krize. Pod pritiskom SAD-a kreće proces pomirenja Jugoslavije i Italije, počevši od sporazuma o ribarstvu čije je potpisivanja popraćeno komentarom "Pomirili smo ribe, a sad da pomirimo i ljude". Ipak Tito tek 1971. dolazi u Italiju, a kasnije kod pape, zaključuje Jakovina.
- "Tršćansko pitanje" nije jedino talijansko teritorijalno pitanje, jer su Francuzi 1944/45 zauzeli područje skoro do Genove, Htjeli su i teritorijalne ustupke, ali ih je SAD prisilio da odustanu. Tu je bio i problem Tirola u kojem je živio veliki broj dobro politički organiziranih Austrijanaca. Sreća za Italiju bila je činjenica da je Austrija bila raskomadana na četiri okupacijske zone, pa joj diplomacija nije funkcionirala. Toj manjini dana su velika prava, ali je do 70-ih godina tamo još bilo pojedinačnih terorističkih akata - rekao je Montini.
- Osim toga, u Italiji je bilo i 250.000 esula (optanata) iz Istra i Kvarnera, uz nekoliko desetina hiljada iz Dalmacije koji su u Italiju evakuirani još za vrijeme rata. Bilo je i oko milijun esula iz bivših talijanskih kolonija koje su još u ratu zauzeli Britanci. Svi zajedno bili su po sabirnim centrima, pa je zloglasni logor Rižarna (Risiera di San Saba) u Trstu nakon rata služio za smještaj esula - rekao je Montini.
Podsjetio je da su Titu garantirane bolje zapadne granice nego prije rata, na čijem je tragu 1945. iscrtana Morganova linija koja je išla istočno od današnjih granica Slovenija i bila osnova za Slobodni teritorij Trsta (STT) od 1947. do 1954. godine.
Na prostoru od Tržiča (Monfalcone) do Umaga, podijeljenom u zone A i B, živjelo je oko 300.000 ljudi Predlagano je da STT-om upravljaju guverner i parlament koje bi imenovao UN, ali se nisu usaglasili tko bi to bio. Uz to, nakon 1948. nije bio moguć pritisak na Tita. Staljinova smrt dala je nov poticaj pregovorima i u oktobru 1954. dolazi do sklapanja Londonskog memoranduma, pa je zona A pripala Italiji, a zona B Jugoslaviji. Jugoslavija je dobila i sredstva za izgradnju luke Koper koja bi Jugoslaviji, prije svega Sloveniji, nadomjestila tršćansku koja je normalno radila. Konačno, 1975. potpisani su Osimski sporazumi između SFRJ i Italije i pitanje granice je stavljeno ad acta.
