Svašta se o Trstu govorilo, pisalo i mislilo: Trst je bio naš i, naravno, nikada nije bio naš. Oko Trsta se kotili vrtlozi nesnosnih strasti koji su s vremenom isparili ili pak nisu isparili i još čuče u ladicama nostalgije, a možda i nekim drugim ladicama: zona A i zona B i Osimski sporazumi i hladnoratovski bedemi i ono konačno, odmrzavanje 1975., kad smo svi već zaboravili da je bila neka kriza.
Trst je, piše Mauro Covacich u knjizi ‘Po Trstu zbrda-zdola’ (petnaest šetnji gradom vjetra), prvi put postao talijanski godine 1918. – do tada je austrougarsko-mediteranski oblačić na ničijoj zemlji. Trst je kasnije i ranije bio i njemački i mađarski, naravno i slovenski, ali i hrvatski i srpski, što je povremeno dovodilo do nerazmrsivih nacionalnih i ideoloških čvorova, nesporazuma i incidenata slavenofopskih, nacionalističkih i, naravno, fašističkih. Dobro, ista priča može se ispričati i magrisovski ljepše: Trst je središte jednog kompleksnog mozaika koji se provlači od Venecije pa sve do Istre i Rijeke. No tko kaže da se Trstu mora samo tepati: Hermann Bahr je u Trstu vidio ‘nemjesto’, a Trstom i danas haraju kojekakvi i kozmopolitski i nacionalistički klišeji. Tršćanska književnost je baš zato uvijek zanimljiva i dramatična. Isto tako, lijepo je čitati o visokoj razini privatnog i javnog života u tom gradu. Trst nam se uvijek činio zamamnom ljepoticom prema kojoj smo gajili niske i vulgarne strasti.
Ako nam se ponekad od tršćanske drame pušilo u ušima, tu su pisci poput Maura Covacicha da o svom gradu napišu nešto fino, ležerno i originalno. Nije slučajno da ovaj pisac – podrijetlom iz Slovenije i Istre – nije mislio da mora po svaku cijenu učiti materinje jezike, niti da je zamršena identitetska musaka ovoga grada neka neprekoračiva taraba. On čak nije ni slijepo ni dogmatski zaljubljen u tršćansku književnost – sam veli da mu ni Svevo ni Saba nisu osobito bliski; Borisa Pahora je smjestio negdje u fusnotu, a recimo Slatapera, omiljenog pisca Nedjeljka Fabrija, nije ni spomenuo – što nam govori da nije štreber ni zaplotnjak ni ideološki sumnjiv tip, već pisac koji razmišlja svojom glavom i kojeg više zanima Trst ‘slobode lutanja, zaustavljanja, razmišljanja i šutnje’ (Magris). Njegova knjiga je dakle lokalni prustovski bedeker, no zabavno je da i on pomalo slavenski vidi Trst kao četrdesetogodišnju Sissi u pripijenom dresu sa slušalicama na ušima.
Covacich fino piše o tršćanskim kupalištima, grobljima, vinima, oštarijama, ali ne zaobilazi ni mračne teme začaranog nacionalizma, drame izgubljenih i izbezumljenih apatrida, kao ni čuveni tršćanski koncentracioni logor, čuven jer je bio jedini u Italiji, no čak i kad piše o logorima i besmislenim ubijanjima, on se ne ljuti, ne moralizira, ne manipulira, već piše odgovorno i literarno, prustovski tolerantno i istinito, na isti način kao kad piše o tršćanskoj kavi ili arhitekturi. Njegova knjiga je ugodna, ali ne i lažna beletristička vinjeta, pomalo staromodna, tako dragocjena da bismo je najradije uokvirili i okačili na zid da nas podsjeća na ugodne trenutke koje smo proveli u njezinom društvu. Junaci tršćanski su na kraju romana često bježali iz svoga grada – Covacich, na svu sreću, nije pobjegao, već je i o mitskom gradu vjetra napisao lijepu i važnu knjigu.
