Prvo je bila Bonnie Raitt, koja je otpočetka karijere skrenula na sebe popriličnu pozornost. Vrsna gitaristica, pjevačica i skladateljica, bila je prva bijela blues autorica za koju se moglo reći kako ne samo da je ravnopravna, nego počesto i superiorna muškim kolegama. Ništa joj nije bilo strano: ni srednjostrujaški izleti, ni folk, ni pop, a sve je u podlozi gotovo uvijek imalo snažan rhythm and blues, koji je često završavao u tvrdokornoj blues nabijačini.
Samantha Fish odrasla je u Kansas Cityju, u Missouriju, počela je kao bubnjarica, ali se brzo dohvatila gitare i pažljivo preslušavala Stevieja Raya Vaughana, čiji se nasilnički gitaristički stil ipak ne osjeti pretjerano u njezinoj svirci. On je svirao na debelim žicama i bio je pojači, pa mu nije bio problem zazvučati kao kamion na nizbrdici. Samantha Fish danas ima dvadeset sedam godina, prvi je album objavila 2009., radilo se o ‘Live Bait’, koji je skrenuo pozornost diskografskih kuća na njezin rad, pa je nakon toga snimila s Cassie Taylor i Dani Wilde ‘Girls with Guitars’. Godine 2011. snima album ‘Runaway’ uz pomoć Mikea Zitoa iz Royal Southern Brotherhood, južnjačke blues supergrupe u kojoj su još Cyril Neville, Yonrico Scott, Devon Allman, sin legendarnog Gregga Allmana, i sam Zito, kao svojevrsni guru ‘projekta’ (gadne li riječi za glazbena okupljanja). ‘Runaway’ biva proglašen najboljim blues albumom 2012. i dobiva nagradu od Blues Foundation, što je Samanthu Fish doguralo do statusa blues superzvijezde.
Novi album opravdava sve što joj se u dobrom smislu do sada dogodilo – Samantha Fish nije iznevjerila očekivanja. ‘Wild Heart’ jednako je naslonjen na njezine otprije znane lektire, kao spomenutog šlepera na nizbrdici Vaughana, kao i na produbljivanje zvuka bluesa kakav je prašio R. L. Burnside, jednako kao što se mrvicu pomaknula u smjeru prihvatljivijeg notovlja na tragu Toma Pettyja. Za čvrsti zvuk zaslužan je Zito, ali bogme i Luther Dickinson, sin istinske veličine Jima Dickinsona, koji se pokazao hvalevrijednim nasljednikom mikspult čarobiranja svoga famoznog oca. Gostiju ima podosta: sam Dickinson svirao je gomilu instrumenata, bit će da je glumio i zvono na ulazu u studio, Brady Blake i Sharde Thomas lupali su po bubnjevima, Lightnin’ Malcolm gostuje na gitari, prateće vokale pjevaju Shontelle Norman-Beatty i Risse Norman, a Dominic Davis svira bas.
Rezultat je skoro pa očaravajući. Čak i kada malo otpusti uzde i prestane bičevati konje, kada ublaži kas i odsvira lakšu stvar, kao na primjer ‘Go Home’, sve je nategnuto do pucanja, nema nijednog trena slabosti. Album otvara žešća ‘Road Runner’, koja zvuči kao da je mogla biti skladana i 1970-ih godina, u vrijeme penjanja na tron spomenute dame Bonnie Raitt. Žestoko, o nevjeri, potrazi za izgubljenom ljubavi, gotovo kao idealan soundtrack za idealnu kafanu s idealnim šankom. ‘Place to Fall’ ovu potragu za ljubavlju još produbljuje, ‘Jim Lee Blues, Pt. 1’ hvata štih starih blues skladbi iz 1930-ih, skladba je to Charleyja Pattona koju je izvela s autoritetom, kao svoju a ne kao citat. Da bi se nakon toga s ‘Turn It Up’ približila Blues Explosionu.
Samantha Fish u stihovima prati žestoku glazbu koju svira, nema kod nje kuknjave, ona pjeva o izgubljenim ljubavima, ali i o skitalačkom životu koji je preduvjet pronalaženja ljubavi. Ne pada joj na pamet skupiti jedra i uploviti u luku, prekinuti dugu odiseju koju je, čini se, tek započela. Radi se o autorici koja je nastavila tamo gdje su stali majstori ove glazbene forme Burnside i Junior Kimbrough. Album je sjajan komad starine odsvirane kao gotovo potpuni novitet, nešto kao kada je Glenn Gould onomad svirao Bacha i stenjao kao da upravo porađa sve te dobro temperirane klavire i sjajno ugođene komade. Samantha Fish je istu stvar napravila gitari i bluesu.
