Zbog dvosmislenih uputa i zbunjujućih preporuka koje su u posljednje vrijeme odaslane iz Ministarstva znanosti i obrazovanja oko odluke da predškolska djeca trebaju krenuti u vrtić, a učenici od prvog do četvrtog razreda u školu, školska godina koja se više od dva mjeseca održava na daljinu, ušla je u dodatno stresnu završnicu. Ova djeca poslana su u vrtiće i škole unatoč i dalje važećoj Odluci o proglašenju epidemije Covida-19 koju je 11. ožujka donijelo Ministarstvo zdravstva. Školski sindikati, dobar dio roditelja, ali i nastavnika, žestoko su kritizirali poteze ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, koja nije mogla jasno odgovoriti zbog čega se u školu ne trebaju pod jednakim uvjetima vratiti i učenici viših razreda predmetne nastave, kao ni srednjoškolci, a nedorečena je donedavno bila i u odgovoru na novinarske i roditeljske upite o tome je li povratak djece u školu obavezan. Dodatnu konfuziju stvarala je činjenica da je ministrica prije tek malo više od mjesec dana poručila da djecu nitko neće tjerati u školu, već da će o tome odlučiti upravo – roditelji.
Škola nije čuvalište nego odgojno-obrazovna ustanova. Ako su djeca krenula u školu da bi se pomoglo roditeljima, onda je to trebalo jasno i kazati. Druga objašnjenja naprosto ne drže vodu, kaže sindikalistkinja Ana Tuškan
Kako nas je izvijestila glavna tajnica Sindikata hrvatskih učitelja Ana Tuškan, dio roditelja planski je odveo svoju djecu kod baka i djedova ili rođacima na selo i more, odakle su u ‘novoj normalnosti’ što su je nametnuli virus i politika, pratili online nastavu i obavljali druge školske zadatke koje su im naložili učitelji. No nakon što je Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ) objavio da su vrtići i škole zbog povoljne epidemiološke situacije sigurni za nastavnike i učenike, ministrica je krenula u zbunjujuću ofenzivu. ‘Svi učenici trebaju biti u školama i mislim da je taj okvir jasan’, kazala je ministrica, ne navodeći da bi takva dolazak bio obavezan. Tek tada ništa nije bilo jasno.
Dva dana prije tako proglašenog povratka učenika u školske klupe 25. svibnja, informacije iz Ministarstva počele su poprimati ponešto jasniji oblik: na pitanje jednog roditelja jesu li obavezni slati djecu u školu i što to točno znači da se djeca ‘trebaju slati u školu’, na stranicama Ministarstva odgovoreno je da su prema Zakonu o odgoju i obrazovanju osnovnoškolski odgoj i obrazovanje obavezni za sve učenike u RH. Pa ipak, takva konstatacija ponovno može zbuniti jer da su obavezom dolaska u školu obuhvaćena samo djeca nižih razreda, koja se zbog dvomjesečne izolacije i već uspostavljenih kućnih navika ponovno moraju prilagođavati novim, institucionalnim pravilima. A ona su već u najvažnijem propisana: učestala dezinfekcija i pranje ruku (pritom je odjednom prema HZJZ-u sasvim dobra i hladna voda), dok bi odgajateljice i učiteljice trebale posredovati u održavanju propisanog fizičkog razmaka između učenika. Uz te mjere čini se pomalo bizarnom i preporuka epidemiologa po kojoj roditelji djeci svakodnevno prije odlaska u vrtić ili školu moraju izmjeriti temperaturu i dobivene vrijednosti upisati u bilježnicu koju će poslije na uvid dobiti odgajatelji ili nastavnici. Djeca koja iz objektivnih ili subjektivnih razloga poput straha roditelja od zaraze još uvijek neće krenuti u školu moraju svoj izostanak pismeno opravdati, kao da već samo postojanje epidemije nije dovoljan razlog za ostanak učenika kod kuće. Sindikat obrazovanja, medija i kulture Hrvatske (SOMK) poslao je također otvoreno pismo osnivačima i ravnateljima dječjih vrtića i Ministarstvu znanosti gdje je upozorio da većina vrtića u zemlji nema uvjete za osiguranje propisanih epidemioloških mjera posebno jer su sobe u kojima borave djeca male, a grupe u koje su integrirana i djeca s teškoćama u razvoju broje i do 30 djece. Nedostaje i pomoćno-tehničkog osoblja, kažu u pismu, pa rad u sigurnim uvjetima nije moguć. Prozvali su Ministarstvo koje ništa nije učinilo da se takve pojave izbjegnu.
Nezadovoljstvo postupcima ministrice Divjak roditelji su odlučno iskazali na Facebook grupi ‘Roditelji o koronaškoli’, koja je početkom tjedna brojala više od 5500 članova i gdje se poruke iščitavaju poput napetog trilera. Na prvi dan škole majka jednog djeteta je napisala: ‘Znači nema opasnosti?!? Zašto su djeca kao logoraši? Dovedeš ih pred školu. Čekaju u redu. Tapkaju po spužvi za dezinfekciju, trebaju bilježnicu s temperaturom, onda slijedi špricanje za raskuživanje i onda ih se odvodi do klupice gdje moraju sjediti i čekati. Stvarno nije ok i mislim da je ovo psihička tortura za sve. Sram ih bilo.’ Umjesto da se omoguće svim učenicima jednaki uvjeti po kojima bi završili turbulentnu školsku godinu, Ministarstvo obrazovanja najavilo je od 5. lipnja, samo dva tjedna pred kraj školske godine, potpuno ukidanje škole na daljinu za učenike razredne nastave. Pritom je objavljeno da je nedostatak prostornih uvjeta u školama glavni razlog zbog kojeg nastava za druge učenike nije moguća, ali i da učenici razredne nastave teško mogu učiti i stjecati temeljne vještine poput čitanja, pisanja i crtanja bez odrasle osobe, koje im se odlaskom u školu ipak osigurava.
Od početka takozvane nastave na daljinu ministrica je konfuzno komunicirala s javnošću, strukom i učenicima, smatra Antonija Petričušić, docentica na katedri za sociologiju zagrebačkog Pravnog fakulteta
Sindikalistkinja Ana Tuškan tako sročene argumente Ministarstva naziva tek izgovorima, jer ako ministrica govori o nedostatku pomoćno-tehničkog osoblja i nedovoljnom broju stručnih suradnika, onda zapravo priznaje činjenicu koju je donedavno pobijala, hvaleći se da je pomoćno-tehničkog osoblja i stručnih suradnika u nastavi dovoljan broj, samo da su u školama neravnomjerno raspoređeni.
- Ministarstvo se dužno po kolektivnom ugovoru savjetovati sa sindikatima o svim pitanjima koja su važna za obrazovanje. I ne samo da se u Ministarstvu nisu savjetovali, nego nam doslovno ne odgovaraju cijelo vrijeme ni na jedan dopis. Nadalje, škola nije čuvalište nego odgojno-obrazovna ustanova i ako su djeca na kraju godine ponovno krenula u školu da bi se pomoglo roditeljima, onda je to trebalo jasno i kazati. Druga objašnjenja Ministarstva naprosto ne drže vodu. Izmišljaju razloge zašto je najmlađim učenicima najpotrebnije biti u školi – kazala je Tuškan.
Ministričino ignoriranje i neodržavanje konzultacija sa strukom sindikalistkinja naziva krajnje neodgovornim ponašanjem, nepoznavanjem sustava školstva, ali i nespremnošću za rad u obrazovanju.
- Svima je jasno da je u sve umiješana i politika. Ministrici Divjak se pušta da radi što hoće jer nije sigurno hoće li i ubuduće biti političke potrebe za njom – kaže Tuškan.
Takva zapažanja na tragu su napisa i rasprava na Facebooku gdje roditelji pišu i sljedeće: ‘Moje dijete radi štrajka 16 dana nije uopće imalo nastavu. Niti Plenkoviću niti Ministarstvu obrazovanja se nije žurilo da učenike vrate u školu. Sad se meni ne žuri da se moje dijete vrati u školsku zgradu na 20 dana usred pandemije.’ Kontaktirali smo osnivačicu Facebook grupe ‘Roditelji u koronaškoli’, docenticu na katedri za sociologiju zagrebačkog Pravnog fakulteta Antoniju Petričušić, koju smo upitali pada li zbog svega ministrica Divjak na ispitu za ovu školsku godinu.
- Ne samo da pada godinu, već od donošenja odluke Vlade o obustavi nastave ne zaslužuje biti pozitivno vrednovana, što je pojam koji je, čini mi se, umjesto pojma ocjenjivanje i osobno uvela. Od početka takozvane nastave na daljinu konfuzno je komunicirala s javnošću, strukom i učenicima. Cijelo vrijeme ostavljala je ne samo dojam nekompetentne izvršiteljice javne funkcije, nego i socijalno neosjetljive političarke, neupućene u materijalne i životne uvjete građana kojima je preko noći nametnuta uloga nastavnika, a njihove dnevne sobe pretvorene su u učionice. Nesvjesno se ponijela oko stanja školskih prostorija i drugih sredstava s kojima škole raspolažu u trenutku kad je počela oživotvorivati ideju o povratku najmlađih učenika u razrede pod mjerama još uvijek prisutne pandemije. Vjerojatno je najiritantniji dio njene javne funkcije u proteklom vremenu bilo prebacivanje odgovornost za odluku o povratku djece u školske klupe na roditelje – kaže za Novosti docentica Petričušić.
Prebacujući odgovornost na roditelje ili se pozivajući na preporuke drugih institucija, ministrica je pokazala, domeće naša sugovornica, da ne razumije da javna funkcija pretpostavlja i dužnost nedvosmislenih uputa i naloga javnosti iz područja svoje nadležnosti.
- Ministrica je ne jednom izgovorila da se vrtići otvaraju, a razredna nastavu vraća u škole zbog toga što treba pokrenuti gospodarstvo. Time je od učiteljica učinila tete čuvalice, ali je u diskriminatorni položaj stavila i onu djecu čiji roditelji procjenjuju da ne žele poslati svoje dijete u školu jer nije proglašen kraj pandemije. Pritom je najavljeno ukidanje Škole na Trećem, putem koje je bilo posredovano osnovnoškolsko gradivo. I još jednom je na roditelje prebačena obaveza procjene rizika i preuzimanje odgovornosti za sigurnost djeteta. Škole je trebalo otvoriti ili za sve ili ni za koga – drži naša sugovornica.
Iako se pohvalila velikim odazivom učenika razredne nastave u škole, HNS-ova ministrica Blaženka Divjak ove godine očito nije uspjela u svojoj reformi školstva. Prema riječima sindikalistkinje Ane Tuškan, ‘Školu za život’ ispravnije bi bilo nazvati ‘Škola za živce’. Za lanjskog štrajka učitelja i nastavnika, najdužeg u povijesti, ministrica se uglavnom držala po strani, ne posredujući gotovo ni na koji način u pregovorima sindikata s Vladom. A vjerojatno je trebala, jer je premijeru Andreju Plenkoviću područje obrazovanja prema svemu viđenom bilo prilično nevažno. Da je drugačije, kaže nam docentica Petričušić, vjerojatno ne bi dopustio takav nered koji je nastao u ovom resoru, i to ne samo u pogledu kasnijih nelogičnosti i nepravdi prema određenim kategorijama učenika u nastavi na daljinu, nego upravo u dugotrajnosti lanjskog štrajka. U siječnju ove godine saborska oporba zatražila je ministričin opoziv za što se nije na koncu uspio prikupiti dovoljan broj glasova. Gorljivo ju je branio HNS-ov potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva Predrag Štromar, koji je u slučaju izglasavanja nepovjerenja ministrici Divjak prijetio izlaskom iz Vlade. Docentica Petričušić na koncu ne može izdvojiti niti jedan reformski uspjeh ministrice Divjak.
- Nastava na daljinu se iz ministričina tima nastoji prikazati kao uspješno oživotvoren moderni segment nečega što se zove ‘Škola za život’. Kao roditelj učenika obuhvaćenog tim projektom ne vidim da u toj nastavi ima poticanja kritičkog mišljenja, za razliku od viška neselekcioniranih informacija, hrpe zadataka koje nastavnici šalju djeci uplašeni da moraju odraditi sve gradivo koje bi ispredavali u učionicama. Takva obrazovna reforma je tek šminkanje fasade na zgradi s trulim temeljima. Ministrica koja se tijekom cijelog svog mandata kune da učenik ili student treba biti u središtu procesa učenja i poučavanja to ničim nije potvrdila – kaže naša sugovornica.
Reforma bi s druge strane rezultirala zadovoljstvom učenika, a objektivni pokazatelji takvog zadovoljstva u još aktualnoj zdravstvenoj krizi se ne naziru. Sama nabavka laptopa ne znači nužno modernizaciju i digitalizaciju sustava, jer većina toga nije ni funkcionirala. Sindikalistkinja Ana Tuškan podsjeća da učenici koriste mobitele svojih roditelja, dok učitelji svoje koriste na vlastiti račun. Uz očitu slabu komunikaciju Ministarstva s javnošću obrazovna reforma, čija bi svrha bila razlikovanje važnih od sporednih informacija, čini se i nadalje neuhvatljivom. Dobra je ipak stvar, zaključuje jedna od naših sugovornica, što novi izbori dovode novu osobu na čelo ovog važnog resora. Već sada teško je za očekivati da bi ta osoba bila samoproglašeni uspješan reformator i očajan komunikator kao što je to bila ministrica Blaženka Divjak.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
