Nakon tragedije u zagrebačkoj Osnovnoj školi Prečko, Ministarstvo znanosti i obrazovanja donijelo je 2. januara Protokol o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama, kako bi početak novog polugodišta u osnovnim školama počeo sa zaključavanjem, uvođenjem zaštitara i strogim kontrolama ulazaka i izlazaka.
Dok se neki roditelji već bune da su škole postale utvrde, zasad se ne spominje jesu li pod istim režimom od početka godine i smještajne i obrazovne ustanove za djecu s posebnim potrebama, kao što su npr. Centar za odgoj i obrazovanje Prekrižje ili Centar za pružanje usluga u zajednici Zagreb – Dugave, a studentski domovi nisu ni uzeti u obzir kao mjesta koja bi trebalo štititi.
To se možda može pravdati brzinom odlučivanja i površnošću donesenih mjera, ali zato ništa ne može objasniti komunikaciju Ministarstva zdravstva, Grada Zagreba i Klinike za psihijatriju Sveti Ivan o tome kako je (ne)kvaliteta psihijatrijske skrbi za najteže bolesnike pridonijela užasu u Prečkom.
Podsjetimo, majka mladića koji je nožem ubio dijete, a ranio još dvoje i učiteljicu, odmah je nakon tragedije izjavila da je njezin sin taj dan bio u bolnici, a da su se psihijatri u Jankomiru ranije oglušili o njezinu molbu da ga zadrže pod nadzorom, što je ministrica zdravstva Irena Hrstić dan kasnije ocijenila kao ''djelomičnu istinu'', dok je gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević rezolutno tvrdio da pacijent taj da nije bio na liječenju.
Prema medijskim napisima, pokrenut je interni bolnički nadzor, ali i inspekcija Ministarstva zdravstva, no javnost do danas nije obaviještena o ishodima tih istraga o postupanju medicinskog osoblja prema osobi s teškim psihičkim smetnjama. Iz Ministarstva smo u srijedu dobili informaciju da zdravstveno-inspekcijski nadzor još traje.
Raspolažući pouzdanom informacijom da majka nije lagala, a da je ubojica koju minutu prije devet sati zaista bio u Jankomiru, Novosti su prije gotovo dva tjedna tražile od Ministarstva zdravstva pojašnjenje tvrdnje da majka nije rekla cijelu istinu, koje do danas nismo dobili.
Tražili smo i da objasne gdje je sletio helikopter hitne službe kojim je teško ozlijeđena učiteljica transportirana u KB Sv. Duh, imajući u vidu da je jedini bolnički heliodrom u Zagrebu na drugom kraju grada, u KB Dubrava. Helikopter je još mogao sletjeti u Lučkom ili na civilnim aerodromima, a jedino je sigurno da do danas ne možemo doznati što se točno desilo i je li podizanje letjelice bila samo predstava za umirivanje razjarene javnosti.
Ravnatelj bolnice u Jankomiru dr. Vladimir Grošić na sastancima je neprekidno, a njegova tajnica ne zna reći hoće li i kada će biti dostupan.
Osim činjenice da se problemi u tretmanu duševnih bolesnika zataškavanjem nikada neće riješiti, posljedica je i val stigmatizacije i zagovaranja strogog, pa čak i brutalnog postupanja u prisilnim hospitalizacijama, odnosno suspendiranja ljudskih prava osoba s duševnim smetnjama. U tome sudjeluju i neki psihijatri.
Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama donesen je 1998. godine i prva su istraživanja, provedena u Vrapču, pokazala da je do konca 1999. godine došlo do značajnog rasta prisilnih hospitalizacija. Helsinki Watch je 2015. godine upozorio da je više od 8200 osoba s intelekutalnim ili psihosocijalnim problemima zadržano u institucijama za segregaciju i da im nije dopušteno odlučivanje o vlastitom životu. Stoga je UN iste godine revidirao stavove o naporima Hrvatske da primijeni Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom.
Mnogi istraživači tvrde da se od tada stanje poboljšalo, no prošle je godine u European Journal of Public Health izašao članak nekoliko domaćih autora, koji se pozivaju na godišnji izvještaj Ureda pučkog pravobranitelja, a po kojemu dva posto duševnih bolesnika prisilno završava na liječenju. Pritom se, tvrde, često upotrebljavaju prisilne i deprivacijske metode. Stoga autori smatraju da u Hrvatskoj treba ozbiljno raditi na edukaciji o pravima osoba s duševnim smetnjama i popravljati sistem psihijatrijske skrbi.
Specifičan problem Jankomira – a sigurno bi se slično ili gore stanje našlo i u drugim sličnim ustanovama – uklapa se u obrazac funkcioniranja većine hrvatskih bolnica, samo što ovdje ima reperkusije po tretman ionako marginaliziranih i segregiranih boelsnika.
To podrazumijeva potrošnju novaca na zaposlene i raspolaganje jedva simboličkim sredstvima za zdravstvenu zaštitu pacijenata. Prihodi u Klinici za psihijatriju u Jankomiru 2022. godine iznosili su 101,7 milijuna kuna, a ukupni rashodi i izdaci 95 milijuna, od čega je čak 64.9 milijuna kuna išlo na plaće, a za materijal i energiju 14 milijuna kuna. Dakle, preko 80 posto rashoda bolnice trošilo se na plaće i režije.
Iako na fiksne troškove osoblja i režija odlazi gotovo cijeli bolnički proračun, bivši pacijenti bolnice koji su kontaktirali redakciju Novosti tvrde da u ustanovi iza 15 sati i vikendom dežura samo jedan liječnik i da tehničko osoblje često samo fizički savladava teže pacijente.
Tragedija u Prečkom mogla je poslužiti kao povod da se sve to i ostale važne teme o stanju u psihijatriji prošire izvan stručnih i ljudskopravaških krugova. Umjesto toga, dobili smo lokote na vratima škola i tendenciozni zavjet šutnje između ministrice, ravnatelja Jankomira i nadležnih u Gradu Zagrebu.
