Često se u javnosti vode burne rasprave oko memorijalizacije, dižu se tenzije u vezi novih spomenika, obnavljanja porušenih, uklanjanja starih, nepoželjnih... Naše sugovornice, umjetnica Selma Banich i znanstvenica Marijana Hameršak, pokretačice su umjetničko-aktivističkog projekta "Prijelaz" kojim se komemoriraju stradali na granicama Europe.
Žene su se oduvijek okupljale kako bi dijelile svoje priče, kako bi hrabro djelovale u ime potlačenih. Naša "tijela", iskustva i osjećaji govore o dugoj povijesti ugnjetavanja, koja je ujedno i povijest oslobađanja – kaže Selma Banich
Zašto nam je memorijalizacija putem spomenika "trajnijih od mjedi" i nadalje važna, dok su privremeni spomenici, poput vašeg "Prijelaza", veoma rijetki, "nevidljivi" i "utišani"?
Hameršak: Komemorativna poetika koja preferira spomenike "trajnije od mjedi" komunicira vrlo jasnu simboliku trajnosti spomena nasuprot prolaznosti života i u tom je smislu razumljiva njezina ustrajnost kroz vrijeme. Spomenici "trajniji od mjedi" su istodobno važan format kreiranja službenog kolektivnog pamćenja, nerijetko u službi manifestacije moći vlasti koja stoji iza njih. Nasuprot tomu, daleko od toga da budu dio službenih politika pamćenja, komemoracije umrlih na granicama i zbog granica Europe često se realiziraju kao umjetničko-aktivističke intervencije koje povezuju žalovanje za umrlima s radikalnom kritikom europskog režima kontrole migracija. Uz žalovanje, one podrazumijevaju i ekspliciranje, razotkrivanje često nevidljivog, normaliziranog nasilja na granicama. Osim u materijalnom prostoru, one se realiziraju i u virtualnom svijetu pogodnom za okupljanje transnacionalnih zajednica.
Rad igle i konca
Kakvu vrstu vidljivosti sebi priželjkuje ovaj projekt?
Banich: Bilo nam je iznimno važno izraditi, a zatim i izložiti spomen-platno posvećeno umrlima na granicama i u ime granica te u formi memorijalne izložbe prokazati, osuditi i suprotstaviti se neumoljivom europskom režimu smrti koji odnosi živote na migrantskom putu kroz Balkan. Iako se radi o privremenom, galerijskom postavu memorijala u Živom Ateljeu DK u Ilici, "Prijelaz" je poziv na iskapanje istine, prepoznavanje i osudu prošlosti i sadašnjosti fašizma, poziv na sudjelovanje u današnjim antikolonijalnim borbama za pravedniji i brižniji svijet. "Prijelaz" je čin javnog žalovanja za umrlima, onima čije su živote državni režimi ograničavanja slobode kretanja i kapitalizam označili kao potrošne, nepoželjne, bezvrijedne. Time želimo utrti put individualnom i kolektivnom iscjeljenju, prijelazu iz normaliziranih tragedija granica u komunalno učenje, osnaživanje i brigu.
"Prijelaz" – zbirka memorijalnih portreta izrađenih od crvenog i crnog konca na botanički obojanoj tkanini (Foto: Nina Đurđević)
Nastojale smo da "Prijelaz" kao umjetnička, komemorativna i dekolonijalna praksa utjelovljuje odvažnost, snagu i pobunu prezrenih, poniženih, mučenih i proganjanih na migrantskom putu kroz Balkan prema središtu Europe, ali i solidarnost, posvećenost i nadu duboke emocionalne i političke povezanosti s onima čije je živote ovo društvo posve razobličilo. Dugoročno, želja nam je da Zagreb, ali i ostali gradovi u zemlji, postanu gradovi-utočišta za sve ljude bez obzira na njihov administrativni status. Ako se složimo da je temelj ljudske slobode sloboda mobilnosti, Zagreb će postati otvoren i pravedan grad tek kad bude svima, bez razlike, pružao bezuvjetno utočište, prostor za život i rad. Naša politička borba nastavlja se u tom smjeru, a "Prijelaz" će, jednog dana, možda pronaći i svoje "trajno" mjesto u takvom gradu, u Zagrebu.
Zanimljivo je da se vaš umjetnički projekt razvio iz terenskih istraživanja grupe znanstvenika iz Instituta za etnologiju i folkloristiku?
Hameršak: Da, dio je to našeg znanstveno-istraživačkog projekta "ERIM – Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika", koji financira Hrvatska zaklada za znanost. Projekt okuplja suradnike iz Hrvatske, Slovenije i Srbije i usmjeren je na istraživanja europskog režima iregulariziranih migracija i migrantskih kretanja područjem koje zahvaća spomenute zemlje i šire. Selma i ja zapravo intenzivno surađujemo godinama, a ova suradnja započela je ERIM-ovim terenskim istraživanjima smrti na granicama u Karlovačkoj županiji u ljeto 2020., koja su na Selminu inicijativu i pod njezinim vodstvom prerasla u "Prijelaz", komemoraciju umrlih u suradnji s kolektivom Žene ženama, čije su članice i neke suradnice ERIM-a. Velika je privilegija gledati kako se znanstveno istraživanje, i prije no što je završeno, materijalizira u umjetničkoj praksi i kako izlazi u javnost.
Sustavom granica i hijerarhijama pripadnosti i državljanstva, viznim režimom, azilnim sustavom itd. ljude u pokretu se doslovce gura u nepristupačne krajolike, minska polja, rijeke... – ističe Marijana Hameršak
U svom znanstvenom radu bavili ste se dječjom književnošću, mahom bajkama, zatim početnicama za najmlađe, primjerice onom za djecu u zbjegu u Sinajskoj pustinji, El Shattu (1944. – 1946.). Kako vam ranija znanstvena istraživanja pomažu u novijima, vezanima uz europske režime iregulariziranih migracija na periferiji EU-a?
Hameršak: Teško mi je reći koliko mi u aktualnim istraživanjima o kojima ovdje govorimo pomažu istraživanja povijesti dječje književnosti i povijesti knjige, ali mislim da se može reći da njima dugujem interes prema povijesti pojmova i općenito diskurzivnoj slojevitosti i promjenjivosti, ali i mikrorazini i materijalnim aspektima iregulariziranih migracija. Istraživanje početnice i dječjeg časopisa koji su izlazili u Egiptu, tijekom Drugog svjetskog rata, u okviru tiskane produkcije zbjega pretežno dalmatinskog stanovništva, moj su pokušaj da povežem ove dvije naoko bitno različite istraživačke teme: izbjeglištvo i povijest dječje književnosti i knjige. El Shatt, kako se obično naziva kompleks izbjegličkih logora, višestruko je zanimljiv iz više razloga. Radi se o zbjegu koji je dio širih izbjegličkih kretanja prije više od pola stoljeća koja su, suprotno od današnje situacije, podrazumijevala kretanje iz Europe prema Africi i Aziji. Osim toga, iako su jugoslavenski izbjeglički logori u Sinajskoj pustinji bili pod savezničkom, britanskom upravom, za njih je karakteristično da su imali visok stupanj unutrašnje samouprave, što je zanimljivo iz perspektive teorija o autonomiji migracija, povijesti humanitarnog djelovanja i cijelog niza drugih pristupa. Organizacija života u El Shattu, sačuvani dokumenti i artefakti, pa i kolektivna pamćenja o njemu mogu nam štošta reći o produktivnom aspektu migracija, pa i izbjeglištva, slijepim pjegama humanitarizma, potencijalu samoorganizacije i dr.
Detalj s izložbe u Živom ateljeu DK u Zagrebu (Foto: Nina Đurđević)
Kako je bilo raditi s "transmigrantskim" kolektivom Žene ženama, koji okuplja žene različitih generacija, obrazovanja, društvenog statusa, na ovom posebno osjetljivom projektu "aproprijacije" tuđih intima, života i smrti?
Banich: Rad igle i crno-crvenog konca u memorijalnim portretima koji tvore naše spomen-platno, rad kolektivnog pamćenja i obilježavanja života onih koje nismo osobno poznavale, ali čiji su životi neraskidivo povezani s našima, izvezeni u, kako je to jedna od nas opisala, "duboko emocionalnim, a opet i dalje političkim susretima" članica kolektiva Žene ženama, za mene predstavljaju čin radikalne ljubavi. Zbog ljubavi i njenih transformativnih krajolika vjerujem da je drugačiji svijet moguć, da je postnacionalni svijet bez granica, bez nasilja ostvariv, da je istinska sloboda moguća. Žene su se oduvijek okupljale kako bi dijelile svoje priče, kako bi hrabro djelovale u ime potlačenih. Naša "tijela", iskustva i osjećaji govore o dugoj povijesti ugnjetavanja, koja je ujedno i povijest oslobađanja. Stalne borbe žena u pokretu, kao i žena u raznim društvenim pokretima, remete tehnologije zatočeništva, podrivaju uvjete ugnjetavanja i izazivaju naše "univerzalno" razumijevanje slobode. I moj novi istraživačko-umjetnički projekt nastaje u dijalogu sa ženama, ženama koje su "okupljale kontinente", gradile dijaloge, dizale revolucije kad je to bilo nezamislivo, zabranjeno, gotovo nemoguće. Baš kao i na radionici "Krojimo za noćni marš", na kojoj smo izradile tekstilni transparent "Ne mogu nas sve pobiti – Love & Rage" s kojim smo marširale na čelu osmomartovskog Noćnog marša, i u ovom smo procesu bile tu, jedna za drugu, kad je bilo najpotrebnije. Rad s kolektivom Žene ženama predstavlja susret s bićima koja me uvijek iznova inspiriraju, potiču, ohrabruju, bodre, zaštićuju, njeguju, odgajaju i osnažuju. Susret koji bez obzira na sve naše razlike i prepreke odabirem kao svoj dom.
Trg Madine Hussiny
Taj susret često se naziva "timski rad". On je bez sumnje najvažnija odlika vaših umjetničko-aktivističkih projekata. Prisjećam se nedavnog privremenog preimenovanja Trga Republike Hrvatske u Trg Madine Hussiny.
Banich: Točno. Kao i mnogi drugi radovi, i "Prijelaz" nastaje kao kolaborativni istraživačko-umjetnički i aktivistički rad. Spomen-platna i izložbe, odnosno naše kontrakomemorativne prakse, ne bi bilo bez umjetničkog kolektiva koji čine umjetnice, znanstvenice, prevoditeljice i druge članice kolektiva Žene ženama i znanstvenog projekta ERIM: Ana Dana, Chandrelle, Cyrille, Ena, Eva, Fatma, Iva, Ivna, Jasenka, Josipa, Kiana, Kimia, Lija, Madina, Marijana, Melike, Mojca, Nibal, Romana, Safaa, Samaneh, Saghar, Sara, Yazdan i ja, kao i crteža Ene Jurov koji na temelju dostupnih fotografija i podataka rekonstruiraju ili posve imaginiraju tjelesne karakteristike i identitet umrlih. Neophodno je spomenuti video Sare Salamon koji bilježi vez spomen-portreta i terensku audiodokumentaciju Adama Semijalca. Dizajn izložbe Ane Dane Beroš, realiziran uz pomoć Maura Sirotnjaka, i svjetlo Bojana Gagića, dali su spomen-platnu zasluženu monumentalnost, ali istovremeno i prkosnu krhkost. Također, "Prijelaza" ne bi bilo bez podrške Cyrille Cartier iz Živog Ateljea DK i Tee Vidović iz Centra za mirovne studije.
"Prijelaz" – rad igle i konca (Foto: Nina Đurđević)
Tragično je i paradoksalno da tek u stradanjima na granicama – i zbog granica – velik broj migranata prvi put "zavređuje" komad europske zemlje, jedino vlasništvo koje im je zagarantirano, komad u kojem će ta osoba, često puta posve anonimno, biti sahranjena.
Banich: Spoznaja da se ljudi koji umiru na granicama i zbog granica pokapaju posve anonimno, bez ikakve oznake identiteta i konteksta stradanja, kao i spoznaja da njihova trupla stječu veća prava i postaju predmet brige komunalnih, državnih i konzularnih institucija nego što su oni imali za života, posve nas je dotukla. Prijetvornost koju kao društvo i državljani ove/neke zemlje nosimo kad su u pitanju ljudi u pokretu, kao i drugi potlačeni, globalno osiromašeni, ilegalizirani i kriminalizirani životi, zrcali se u rakama u koje se ukapaju tijela ljudi stradalih zbog "tla" nacije, teritorija i kapitala kako bi tek u trenutku vlastite smrti, u trenutku kad se njihovo putovanje nasilno prekida, stekli pravo na komad "zemlje" u kojoj će trunuti. U režimu koji proizvodi takve smrti, iluzorno je i zavaravajuće misliti da se granice mogu demokratizirati, da se sustav međunarodne zaštite i azila može reformirati. Naš je politički zahtjev, stoga, usmjeren na aboliciju granica i svih oblika graničnog nasilja, a time i migracijskih zakona koji rade protiv slobode čovjeka. Kako bismo pamtili stradale koji su se životom suprotstavili europskom režimu smrti, Trg Republike Hrvatske mora nositi Madinino ime, mora biti Trg Madine Hussiny.
U medijima je tema stradanja migranata najčešće prisutna samo ukoliko se radi o nekom "ozbiljnom" incidentu, ostajući na površini, ili se hladno drže službenih izvještaja. Rijetki su mediji koji kontinuirano i angažirano ukazuju na suštinu problema. Ima li nade da umjetničko-aktivistički projekti promijene percepciju ovog problema u medijima i javnosti?
Hameršak: Stradanja migranata se u medijima redovito predstavljaju kao nesreće, čime se zakriva njihova uska povezanost s ljudskim djelovanjem. Sustavom granica i hijerarhijama pripadnosti i državljanstva, viznim režimom, azilnim sustavom i drugim elementima kontrole granica, ljude u pokretu se doslovce gura u nepristupačne krajolike, minska polja, rijeke, teretne kamione i vlakove. Njihova stradanja dio su društvene i političke proizvodnje izlaganja ljudi u pokretu prirodnim i drugim opasnostima. U tom smislu, svaki glas koji na drugi način, s nekom drugom koncentracijom i senzibilitetom pristupa stradanjima koja se dešavaju sada i ovdje svakako znači promjenu. Hoće li on pritom biti i iskra šire promjene, tek nam predstoji vidjeti. Bio ili ne, promjena je neminovna. Progoni i smrti moraju prestati.
