Bog je za velečasnog Saorseacha O'Rahillyja imao jednostavan plan. "Što da učinim, Gospode, pokaži mi put", preklinjao je nesretni grešnik. "Moraš odbaciti pijanstvo i poroke", odgovorio je Bog, "i posvetiti se upravljanju mladih dječaka cijele Irske na put dobrote, predanosti, irskog nogometa, tečnog i neiskvarenog gelskog, čistoće, čednosti i još irskog nogometa." I tako je u Dublinu osnovana crkvena škola Braće Božjeg nagovora za potrebite dječake.
Dublinom prometuju autobusi, kamioni, kombiji i osobni automobili, a redovnička braća Božjeg nagovora šibama i kožnim remenjem utjeruju znanje u "potrebite" dječake. Usred smo debitantskog romana Kevina Holohana (Dublin), ali nismo baš sigurni koje je doba, moderno ili mračno. Dječaci uče kako prepoznati protestanta na ulici (navodno po žutoj koži, usko postavljenim očima i širom okrenutim stopalima). Na ispovijedima oni lukaviji mehanički ponavljaju da ne slušaju majku, čak i ako nemaju majku, što odrješenje od ne-grijeha čini poprilično zanimljivim. A oni manje promišljeni neoprezno priznaju da im je župni svećenik stavio svog veseljka u usta, zbog čega nestaju u odgojnom domu ili nekoj drugoj "instituciji osvete i popravka". Nacionalna konklava poslala je Braći okružno pismo u kojem ih strogo upozorava da se suzdrže od konzumiranja alkohola, milovanja dječaka i zagledavanja u tramvaje (?!), ali avaj, neke je strasti nemoguće obuzdati. Za to vrijeme dječaci sustavno sabotiraju obrazovanje. Na pitanje tko je bio na dnu feudalne piramide, odgovaraju: graditelji piramida. Na pitanje što izvozi Zapadna Njemačka... opa, eto vremenskog orijentira. Dakle u poratnoj smo Evropi. Mogu biti pedesete-šezdesete, ali i sedamdesete-osamdesete. U svakom slučaju, posrijedi je mračno doba nezavisne Irske.
Iz Holohanova romana najlakše je izvući humor. Ali humor je samo sredstvo. Ključno pitanje "Braće na okupu" jest kako je jedna toliko samosvjesna zajednica poput Irske, uopće jedna od najutjecajnijih svjetskih malih kultura, mogla toliko omanuti u svom državnom projektu. Dok su Irci hrlili prema udaljenim obalama i dalekim gradovima, Republika Irska zatvarala se u sebe, svoj nacionalizam i svoje katoličanstvo. Znamo, državotvorstvo je teško pitanje; kao u montipajtonovskoj preponskoj utrci seoskih idiota tu su mnogi mali narodi nesretno pali. "Braća na okupu" tragikomedija je iz godina poistovjećivanja države, nacije i vjere. Školstvo, koje je pod potpunom kontrolom Crkve, u srcu je tame tog projekta. Obrazovanje ovdje ide u paru sa zaglupljivanjem, odgoj s batinama, čistoća s alkoholom, čednost s pedofilijom, a raspadanje školske zgrade tumači se kao božanska intervencija i čudo. Holohan koristi narodski humor iz pubova da opiše neopisivo. Pritom mu pomaže i određeni povijesni odmak. Irska je danas zemlja podšišanih travnjaka, visoke tehnologije i otvorenog društva. Kombinacija privredne stagnacije i sekularnog deficita za Irsku je bila pogubna: još i danas otok ima manje stanovnika nego što ih je imao polovinom 19. stoljeća. No od evropskih integracija i privrednog buma, kada je zemlja nazvana "keltskim tigrom", stvari idu nabolje. Sada se o nedavnoj povijesti, kada u čitavoj Irskoj nije bilo ceste šire od osam metara, može i smijati. "Braća na okupu" nisu prometna komedija, ali su komedija. Komedija zabune i državotvornog nesporazuma.
