Već prvim albumom Mackenzie Scott pokazala je zavidan talent, sposobnost da se u okviru folka kao krajnje predvidljive, žanrovskim uzusima sapletene forme, izrazi na posve osoben i dramatičan način. To mi se uvijek činilo najteže, to gacanje po tisućama puta pregaženom teritoriju na način da svaki ton zvuči kao avantura. Rođena prije dvadeset četiri godine u Maconu u Georgiji, za vrijeme školovanja snimila je prvi album u kućnom studiju starog lisca Tonyja Joea Whitea i svirala koncerte zajedno s primjerice Okkervil River, što nije loš putokaz o kakvoj se glazbi radi, pogotovo kada je riječ o njenom prvijencu, sjajnom albumu na kojem je jedna od najboljih pjesama objavljenih 2013. godine, glazbena poslastica ‘Honey’. Taj je album napravila netom nakon što se prešaltala s akustične na električnu gitaru, koju je svirala kao akustičnu. To je otprilike kao da motocikl vozite kao bicikl, ima začudan efekt, sve je prisutno iako sve i nedostaje, kao da je elektricitet iz gitare još u pelenama i nesigurno pravi prve korake. A oni su uvijek malo čudo.
Na albumu ‘Sprinter’, objavljenom ove godine, čuda su već završila osnovnu školu i barataju osnovnim sredstvima magije i čarobnjaštva. Koproducent albuma je Rob Ellis, znan nam iz suradnje s PJ Harvey, gitaru svira gitarist Portisheada Adrian Utley, a na basu je Ian Olliver, što se itekako osjeti u zvuku novog albuma, na kojemu se kao aveti pojavljuju u obliku glazbenih povremenih nagnuća i Neil Young, Jeff Buckley, PJ Harvey, Patti Smith, Nico, što je samo po sebi dovoljno fascinantno, a da pritom nijednom Mackenzie Scott ne upadne u oponašateljsku šablonu, niti se primjećuje nedostatak vlastitih izražajnih sredstava – nešto kao kada u filozofiji Sloterdijk piše o Nietzscheu, oponaša njegov stil, ali samo na trenutak, i onda nastavi neutabanom stazom vlastita mišljenja. Tako je primjerice u ‘Honey’ na momente zvučala kao Robert Plant nakon što je krenuo svojom putanjom, zaboravivši na dane kada je bio gadan primjerak šefa za mikrofonom.
Mackenzie Scott snimila je jedan od najuvjerljivijih albuma godine, kojim je nastavila jedno vrijeme napuštenu glazbenu tradiciju, odnosno kao da je krenula po sada već pomalo zaraslim puteljcima koje je utabavala PJ Harvey, a prije nje Cassell Webb. Znači, radi se o depresiji koju se konstantno pobjeđuje uvrnutom ljepotom interpretacije, slijeda akorda, preciznih riječi. Najbolje joj leže sporije stvari koje lagano naginju srednjem tempu, gdje joj je, izgleda, najlakše udrobiti mističnu i maglovitu atmosferu, pa čak možete imati osjećaj kako slušate nekakvu keltsku vješticu kojoj je umro dragan, a ne neko posve suvremeno, ovozemaljsko glazbeno biće. Ovaj spori tempo i navada da se oglasi svakih dvije-tri godine doimaju se razumljivima: ovakve komade se ne sklada nego pronalazi u sebi, što dakle nije lov nego pecanje, dugo čekanje, vrebanje, strpljenje. Ovakva ‘taktika’ zapravo kao da i nije taktika, nego dio osobnosti koji se odlično ispoljava i kroz glas Mackenzie Scott, koji se penje i spušta istovremeno, slomljen u pobjedi i trijumfalan usred neke emocionalne gužve.
Album ‘Sprinter’ posvećen je iskrenosti kao jednom od sredstava ogoljivanja vlastita bića, kao da je autorici jedino važno oljuštiti korice identiteta i pronaći ono pulsirajuće središte iza svega. Tako da je ovaj dramatični album istovremeno i velik korak u stranu, izvan glavnog tijeka, onkraj gužve, ondje gdje vladaju nešto mirnije okolnosti, gdje se ljudi najčešće uopće ne sjete skloniti u okviru svojih nastojanja da si srede život. A Mackenzie Scott je tamo, na tom mjestu, podigla ovaj album kao šator koji ne prokišnjava.
