Svijetu su puna usta naredne skore krize. Ekonomske, naravno, a onda i svake druge, pored ekološke koja ionako stalno raste. U ekonomiji je izmjena uspona i padova uobičajena. Otkako je svijet globaliziran i ujedno sasvim prepušten tržištu, međutim, imamo posla sa stihijom. Opet u poredbi s ekologijom, to više podsjeća na hirovite i silovite udare klimatskog poremećaja. A ni njega ovdje ne bismo uzimali za figuru da nije prouzročen istom društvenom pozadinom iscrpljivanja realnih mogućnosti. No vratimo se mi onim glasovima što naviještaju nevolju.

U hnb-ovom dokumentu o uvođenju eura najbolje se vidi kako je udar prošle krize kompenziran prvenstveno smanjivanjem radničkih plaća – kaže Ana Milićević Pezelj iz sssh

To što se u Hrvatskoj malo govori o takvoj perspektivi, samo po sebi nas neće poštedjeti. Ako – ili kada – globalno dođe do većeg potresa, loše će se posljedice itekako preliti i k nama. Razni pogledi koji su na to upereni po svijeta, različito govore o mogućnostima koje su pred nama. Raspon očekivanja je izrazito velik. Na primjer, bivši guverner engleske centralne banke nedavno je u sjedištu Međunarodnog monetarnog fonda javno kazao da ‘svijet mjesečari prema novoj financijskoj krizi’. Jer, pojasnio je, ništa bitno u ponašanju nije promijenjeno od bankovnog kraha 2008. S druge strane, neki predviđaju osjetno manje zlo od kataklizme s kraja prošlog desetljeća.

U svakom slučaju, jasni znakovi recesije očitavaju se već neko vrijeme. Dosta su poznati, i nećemo ih posebno nabrajati. Sve od Njemačke do Amerike, o tome se živo raspravlja barem još od lani. Ali gotovo je nemoguće znati hoće li recesija prerasti u tešku planetarnu krizu, da ne govorimo o vezanim burzovnim i bankovnim lomovima. Ipak, više je nego znano da su narasli i rizici. Danas ukupno imamo veći broj tzv. zombi-kompanija, onih koje eventualno mogu servisirati kamatu na dug, mada ne mogu vratiti kredit, negoli ikad ranije. Zaduženja općenito rastu, a banke su potisnute ulogom nebankovnih financijskih institucija kao što su osiguravajuće kuće te uzajamni ili mirovinski i drugi fondovi. Potonji danas u posjedu drže više od banaka.

S obzirom na sve to, nije sporno da smo suočeni s nikad većim hazardom. Riječima bankara Gorana Gazivode u Novostima otprije tri broja: ‘Volumen financijskih derivata puno je veći od volumena u 2008. godini, a posljedice krize će biti teže. Kriza je odgođena upumpavanjem novca centralnih banaka bankama. Cilj financijske industrije je još uvijek ostvarivanje profita s naglaskom na tromjesečne rezultate, a ne stvaranje nove vrijednosti. Globalni ekonomski krah se, nažalost, približava.’

Pad je dakle neupitan, ostaje vidjeti koliko će biti dubok. Ovom prilikom nužno donekle pojednostavljujemo širu sliku, da bismo se bar malo više pozabavili izgledima za Hrvatsku. Dobar povod za oprez mogla bi biti izjava našeg guvernera Borisa Vujčića s početka ovog mjeseca. ‘U ovome trenutku sigurno ne očekujemo recesiju (…)’, kazao je, ‘u Hrvatskoj u iduće dvije godine.’ Navlas istu poruku odašilje slovenski guverner Boštjan Vasle. No pored toga što fizionomijom i dizajnom nalikuju međusobno kao suveniri iz iste vitrine, ne govore slučajno jednako.

Ta vrsta danas nemoguće ročnosti potječe od zajedničke im nadređene adrese. Posrijedi je preventivnost Europske centralne banke koja nastoji ublažiti nelagodu – ako već ne paniku – radi spasa povjerenja i osjećaja sigurnosti kao općeg bankovnog uporišta. Ništa apstraktno, nego sasvim konkretno i praktično. Ali vjeruje im u biti malo tko. Već u Hrvatskoj, evo, izjasnili su se i najrazvikaniji kapitalisti, npr. članovi žirija za dodjelu nagrada ‘Poduzetnik godine’. Imena od Tedeschija do Rimca, od Bakića do Cvetojevića i drugih, očito najizvrsnijih poduzetničkih muževa ove male zemlje i još manje ekonomije – bez ijedne žene među njima – izjasnila su se da apsolutno očekuju značajnu mjeru frke. I nisu ovaj put u krivu, rekli bismo.

Mišljenja će nam se razići već u sljedećoj okuci i rečenici. Ta kasta naime redovno put do rješenja svih nedaća vidi u jednome te istom. Za te iscjelitelje riječ je o klasičnoj panaceji: jačanje poduzetničke klime kroz drastična porezna rasterećenja i fleksibilizaciju radnog zakonodavstva. Nekome će se učiniti da to najprije znači manje svega za radnike i državu, odnosno korisnike javnog budžeta. I bit će u pravu taj netko. Ali kapitalisti zatim igraju na laku kartu otpora prema parazitskoj političkoj klasi i njima pridruženim te namnoženim uhljebima.

Sve je to prilično shvatljivo, čitava trickle down filozofija. Oni su se nametnuli kao tobožnje lokomotive progresa, dok je radništvo puki izvršitelj. A podjarmljenom nije teško vjerovati da je problem isključivo u naopakim političarima. Pogotovo u iscrpljenoj kompradorskoj Hrvatskoj, u kojoj vlasti poduzimaju malo ili ništa da amortiziraju krizne valove koji će zapljusnuti njenu obalu. O tim prilikama i takvim (ne)aktivnostima popričali smo s nekolicinom upućenijih sugovornika iz različitih miljea.

- Veliki problem fiskalne politike u RH je činjenica da se ne priprema za loša vremena -rekao nam je Neven Vidaković, šef uprave investicijskog fonda Platinum Invest i predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta, koji za rečeno navodi primjer stanja duga države.

Hrvatska ima veliki osigurač u fiskalnoj sferi. Radi se o drugom mirovinskom stupu čije bi ukidanje omogućilo prevladavanje ili čak izbjegavanje krize – ističe profesor Željko Garača

- Iako se premijer hvali kako omjer duga države i BDP-a pada, kunski iznos duga je već pet godina nepromijenjen. Hrvatska ne vraća svoje dugove. U dobrim vremenima dugovi se vraćaju kako bi se u lošim vremenima moglo zadužiti, a ne dizati poreze i jeftino prodavati imovinu. Oni koji danas traže novac od proračuna za povećanje plaća moraju znati da, i ako ga dobiju, taj će im novac biti oduzet za vrijeme sljedeće krize.

A tako je po Vidakovićevu mišljenju upravo zbog činjenice da se dugovi ne vraćaju.

- Zbog nepripremanja za recesiju, sljedeća kriza će biti ista kao i prošla: dugačka, s dizanjem poreza, smanjenjem kreditiranja banaka i općim padom standarda. Stanje u EU-u je na rubu recesije, što ne znači da će doći do ekonomske katastrofe, ali problemi u EU-u će sigurno utjecati i na nas, pa je upravo zato oprez s proračunskim novcem puno važniji od kupovanja glasova - dodao je on.

Mi bismo pak na to dometnuli da svejedno novca za neke već ima. Štoviše, sve vrvi od povlaštenih korisnika državnog proračuna i raznih kapilarnih javnofinancijskih slavina u Hrvatskoj: branitelji, Crkva, političari, višak činovništva, ražalovani funkcionari itd. Teško da učiteljice i učitelji, recimo, pored takvih smiju biti viđeni kao teret. A broj onih koji prekoredno cuclaju javna sredstva čak i raste. Ipak, to nisu najširi slojevi, nisu socijalno ugrožene skupine. Ovo treba imati na umu zato što se iz redova tih očajnika, izloženih najgorem pritisku, u vremenima krize najlakše regrutiraju desničarske trupe. Još naročito onda kad ljevica već neko vrijeme uporno hibernira.

O radničkoj poziciji i, vezano uz to, industrijsko-političkim horizontima u Hrvatskoj danas, konzultirali smo Anu Milićević Pezelj, izvršnu tajnicu za socijalni dijalog i javne politike u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH). Ona se ponajprije složila s konstatacijama da se nalazimo u neposrednom predkriznom razdoblju, da bi potom krivnju za nepripremljenost adresirala na vladu koja i dalje pogoduje određenim neproizvodnim frakcijama kapitala.

- Ovdje se ta pitanja ne promišljaju ni dovoljno strateški ni koordinirano. Dobar primjer je povlačenje i usmjeravanje sredstava iz EU-fondova. Također, razočarani smo time koliko malo su nas predstavnike radnika uključili u procese planiranja i prilagodbe - rekla je Milićević Pezelj.

- Industrijska strategija do 2020. godine, koja je donesena u vrijeme ulaska RH u Europsku uniju, mrtvo je slovo na papiru. Kad je donesena, udio industrije u BDP-u nam je bio 13,5 posto. Početkom 1990-ih bio je 32 posto. Inače, mi u SSSH-u imamo najviše udruženih sindikata u privatnom sektoru. Najveća smo sindikalna središnjica, a čak dvije trećine su nam iz privatnog. Ali nisu nas uzimali u obzir dok su pisali strategiju. Zato im i ne polazi za rukom EU-politika reindustrijalizacije. Ta ne može sve biti na uslugama - dodaje.

- Tako da ni oko toga nemamo društveni konsenzus, nego nametnuti stav. Nove industrije bi se morale vezati na zelene trendove, istraživanje i razvoj, digitalizaciju itd. To bi povećalo stopu zaposlenosti, a ovako će se i nova kriza prebiti o leđa radnika. Naše elite žele da budemo konkurentni jedino preko jeftine radne snage. Pogledajte samo HNB-ov dokument o uvođenju eura, gdje se najbolje vidi kako je udar prošle krize kompenziran prvenstveno smanjivanjem radničkih plaća. Stoga se ni ubuduće, prema svemu što vidimo, ne nadamo boljem - smatra izvršna tajnica SSSH-a.

Željko Garača, profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu, odmah se izjasnio da ne očekuje krizu duboku kao onu prethodnu, unatoč mnogim globalnim prijetnjama. Ipak, on predviđa usporavanje ekonomije i dugoročnu stagnaciju s blažim recesijama.

- Od tempiranih bombi izdvojio bih globalni dug, naraslu količinu financijskih derivata od kojih je velik dio ostao toksičan još iz prethodne krize, ali i tržište dionica, prije svega ono na Wall Streetu. Sva tri balona su i pojedinačno opasna, ali mi se čini da centralne banke neće dozvoliti njihovo pucanje. U prošloj krizi monetarna politika je učinila presedan emitiranjem novca koliko god je potrebno da se kriza zaustavi. Mislim da će tako biti i ubuduće, ali i kao preventivno djelovanje za sprječavanje krize - kazao je Garača za Novosti.

No pritom smatra da monetarna politika više ne može doprinijeti ekonomskom rastu. Čuli smo i da će se možda, kao jedan od načina ispuhivanja navedenih balona, nužno pojaviti inflacija, uza sve troškove koje ona nosi. Zadatak poticanja rasta mora preuzeti fiskalna politika, po njegovu mišljenju, a tu su razni otpori još veliki. Ovaj bivši dekan splitskog Ekonomskog fakulteta pored toga vjeruje i da se Hrvatska ne može posebno pripremati za krizu. Odnosno, ne vjeruje u politiku štednje koja se pokazala pogrešnom već u prethodnoj krizi.

- Nismo imali ni pravovremenu pomoć monetarne politike. Posebno će biti opasno ako nas kriza zatekne dok smo u tečajnom ERM2 mehanizmu, pa je i to razlog zašto nije vrijeme za uvođenje eura. Ostat ćemo bez ikakve monetarne pomoći i upućeni na zaduživanje i skupi rast javnog duga. Mislim da ni nekretninski balon nije posebno opasan. Banke su dovoljno kapitalizirane i likvidne da mogu podnijeti eventualne probleme s gotovinskim kreditima. Glavna opasnost je pad turizma. S druge strane, Hrvatska ima veliki osigurač u fiskalnoj sferi. Radi se o drugom mirovinskom stupu čije bi ukidanje omogućilo lako prevladavanje krize ili čak i izbjegavanje krize. Pitanje je tko će biti spreman povući osigurač - zaključio je pitanjem Željko Garača.