Više se ne sjećam tko je rekao za Belle and Sebastian da su prevučeni preko prerije kao putar preko kikirikija, no bend je zaista od samih početaka pravi pravcati Događaj, dugo vremena možda i najbolji otočki sastav ili barem onaj s najkultnijim i najvjernijim sljedbeništvom. Ime su dobili po dječjem serijalu iz šezdesetih, a nastali su davne 1995. godine. Ovo im je deveti studijski album, nakon dvadeset godina šibanja i jednako toliko godina bezuspješnog svođenja njihove glazbe na listu mogućih utjecaja. Spominjali su se (i spominju) Nick Drake, Byrds, The Smiths, The Doors, Yo La Tengo, Felt, Love, a opet, kao da se nismo ni korak približili njihovoj očaravajućoj glazbi koja je u isti mah odmetnička i potpuno domaća. Nešto poput logorovanja u vlastitom dnevnom boravku, što je i čudno i potpuno normalno – ima li pametnijeg načina izletovanja, uostalom…
Škoti još uvijek pjevaju kao gorštaci koji su se tek svikli na ritam velikog grada, no primjerice u podzemnu još uvijek ulaze s figom u džepu. ‘Girls in Peacetime Want to Dance’ nešto je pitomiji od njihovih davnih početaka, sad su više ukotvljeni u mainstream, ako su im pjesme i iščašene, iščašene su na stranu s koje se nikada neće izvaliti u bizariju. Album je proustovski, samo što je ovdje onaj kolačić zamijenjen nekim zaboravljenim elektropop komadom, ostavljenim u diskoteci u koju su highlanderi upali nakon trideset godina i našli je prašnjavu na jednako prašnjavom šanku, te od nje krenuli raditi album. Kao da se Stuart Murdoch prisjetio vremena kada je bio zdrav, prije pojave sindroma kroničnog umora, ili su ove poluplesne pjesme način na koji pruža otpor vlastitoj situaciji. A taj se otpor svodi na jednostavnu formulu: Let’s Dance. Što ne znači da je na albumu situacija bezazlena na disko način: ‘Nobody’s Empire’ je vjerojatno najosobnija Murdochova stvar uopće, što ne iznenađuje jer se radi o autoru možda emocionalno najinteligentnijih pjesama u posljednjih dvadesetak godina u pop/rock glazbi, o čovjeku koji je uvijek, čak i kada bi pakirao ovako ublažene i pafaste albume, bocnuo gdje je bockao malo tko.
Takav je i ovaj retro-elektropop, opor kao ustajala uspomena, od onih koje ne možeš podijeliti ni sa kime, nešto što na koncu implodira u teška sjećanja, u bol koji možeš prstima opipati. Glazbeno šaraju od standardnih i očekivanih sporih komada kakve se moglo čuti na svim njihovim albumima, pa sve do punkerskih i synth-pop momenata. Na albumu pjevaju, uz šefa Murdocha i gitarista Steviea Jacksona, Sara Martin i Dee Dee Penny, Sara Martin u ‘The Power of Tree’, Dee Dee u ‘Play for Today’.
‘Girls in Peacetime Want to Dance’ je album jasnih namjera, kao što su to bili i prethodni albumi Belle and Sebastian. Ovdje su izveli zombi varijantu synth-popa, kojoj su podarili vlastitu dušu. Zombi s dušom je problematičan stvor. Voli, traži jesti, hoće uzvrat osjećaja, želi da mu uvedete kablovsku televiziju, da ga vodite na more. Problem je što je i dalje strašan, vise s njega komadi mesa, pogotovo kada zapleše na hotelskoj terasi ili bilo gdje drugdje. A skoro sve pjesme s albuma ‘plešu’. Bit će da je u tome ključni efekt magije koju je grupa ovaj put proizvela: davši sjećanju na umjetnu glazbu ljudsku notu, podvukavši time njen ‘blues’ efekt. Na albumu stoga sove lete naopačke i sve se događa u tom stilu. Na odličnom albumu kakav su još uvijek u stanju snimiti škotski kopneni gusari čije emocionalnost i profinjenost skoro da nemaju premca na scenici. Veliki.
