Naoko Takeuchi, Pretty Soldier Sailor Moon (Bishōjo senshi Sērā Mūn); Kodansha, 1991-1997; Toei Animation, 1992-1997.
Popularna ‘Mjesečeva ratnica’ jedan je od rijetkih japanskih crtića koji su na našim prostorima emitirani na javnoj televiziji, što je učinilo da se kod mnogih zadrži kao draga uspomena iz djetinjstva. Međutim, pripovijest o četrnaestogodišnjoj smotanki Usagi Tsukino, kojoj nabusita mačka Luna jednog dana dodijeli misiju spašavanja svijeta od demonskoga Kraljevstva tame, ne samo da je definirala i kodirala cijeli jedan žanr, već je i sama za sebe urnebesno duhovita saga o prijateljstvu, odgovornosti, ljubavi i mukama odrastanja i djevojaštva. Mnogima od nas ‘Sailor Moon’ je donijela i prve eksplicitne prikaze različitih kvir i nenormativnih seksualnosti i rodnih praksi koje smo imale_i priliku vidjeti u popularnoj kulturi. Uz to, ‘Sailor Moon’ predstavlja idealan ulaz u svijet žanra ‘magičnih djevojaka’, ili mahō shōjo, unutar kojeg je nedavno nastala ‘Madoka’ (kolektiv Magica Quartet, Shaft, 2011), jedno od remek-djela suvremene japanske animacije uopće. Manga Naoko Takeuchi mračnija je i više lirski intonirana, dok je klasična anime adaptacija na koju ovdje referiram (postoji i noviji anime, da ne spominjemo brojne mjuzikle ili igranu seriju) znatno komunikativnija i pristupačnija. Ipak, pažnja: ne vjerujte američkoj sinkronizaciji, obilato je cenzurirana po heteronormativnim aršinima!
Naoki Urasawa, Monster (Monsutā); Shogakukan, 1995-2001; Madhouse, 2004-2005.
Naokija Urasawu ne bi bilo pretjerano nazvati Balzacom suvremenog stripa: i uz sve fantastične elemente koje sadrže, njegovi serijali kao što su ‘Monster’, ‘Billy Bat’, ‘Pluto’ ili ‘20th Century Boys’ istinske su ljudske komedije našeg vremena. Od nabrojanih je jedino ‘Monster’ adaptiran u anime – što ga, uz činjenicu da je i najmanje opsežan među njima, može preporučiti kao dobru početnu točku u upoznavanju s Urasawinim opusom. Protagonist serijala je Kenji Tenma, mladi japanski neurokirurg na radu u friško ujedinjenoj Njemačkoj, koji otkriva da je njegov nekadašnji pacijent Johan Liebert izrastao u masovnog ubojicu s gotovo sektaškom sljedbom. Nakon što, optužen za neke od Johanovih zločina, završi u bijegu, Tenma mora dokazati ne samo vlastitu nevinost, nego i postojanje eponimnog ‘čudovišta’, koje ne ostavlja ni tragove ni svjedoke. ‘Monster’ je sofisticiran i mjestimice mučan psihološki triler, naseljen mnoštvom kompleksnih likova, a vizualno realiziran u Urasawinom karakterističnom stilu, izgrađenom na upotrebi filmske ritmike i efekata.
Shinobu Kaitani, Liar Game (Raiā Gēmu); Shueisha, 2005-2015.
Žanr ‘ubojite igre’ iznimno je zastupljen u mangi 21. stoljeća, kanoniziran kroz naslove kao što su ‘Ganz’ Hiroye Okua ili ‘Mirai Nikki’ Sakae Esuna. Još jedan klasik ovoga žanra, ‘Liar Game’, zasnovan je na zamisli o tajanstvenoj korporaciji koja na prevaru uvlači ljude u igru u kojoj se najbolji lažov i prevarant nagrađuje ogromnim novcima, dok poraženi padaju u astronomske dugove. Polazeći od ovog koncepta, Kaitani – koji je, poput Takeuchi i Urasawe, i crtač i scenarist – razvija psihološku dramu iznimne suptilnosti i složenosti. Dok pratimo avanture protagonista, naivne i dobrohotne studentice Nao i prekaljenog, s robije friško pristiglog prevaranta Akiyame, uvijek se iznova suočavamo s pitanjem: kako zaobići prisilu izbora (u situacijama kao što je notorna zatvorenikova dilema, ali i puno šire), kako odbaciti pravila (društvene) igre i nametnuti nova i drugačija? Za razliku od prethodna dva serijala, ‘Liar Game’ nikad nije adaptiran u anime. To možda i nije šteta, zato što oskudni Kaitanijev potez, njegovi tmurni dekori i spori ritam pripovijedanja vjerojatno bolje pristaju i više nam govore u stripovskoj formi.
