Armand Hammer: Shrines (Backwoodz, 2020.)
U sjajnom članku u ‘Wireu’ povodom izlaska četvrtog albuma underground hip-hop dua Armand Hammer ‘Shrines’, John Morrison piše kako oni ‘ne rade protestnu glazbu koja traži potvrdu necrnačke publike o crnačkoj ljudskosti’. Na prvu bi se ovakva kvalifikacija mogla učiniti grubom i isključivom. No Billy Woods i Elucid, dva njujorška MC-ja koji čine Armand Hammer, pripadaju beskompromisnom afrofuturističkom nasljeđu Sun Raa, Georgea Clintona ili Leeja ‘Scratcha’ Perryja, dakle onim izvođačima čija je glazba često duboko politična, mada nikad eksplicitno ne ulazi na teritorij protestne glazbe. Što samostalno, što kroz ovu suradnju, Elucid i Billy Woods već su se potvrdili kao sjajni pripovjedači. Obojica urbanu svakodnevicu pretvaraju u viskoapstrakne asocijacije čija imaginacija i crni humor kriju ogorčenost brojnim društvenim nepravdama. ‘Shrines’ uključuje i niz gostovanja kreme underground hip-hopa, bilo da se radi o Earlu Sweatshirtu, Moor Mother ili Quelleu Chrisu, čime je potvrđen rastući ugled ovog dvojca nakon izvrsnog prošlog albuma ‘Paraffin’. Prava atrakcija je njihova rastuća kemija i sposobnost da preko vrlo psihodeličnih, ponekad i bizarnih podloga slažu rime koje vam se u mozak zabijaju kao krhotine stakla.
Pink Siifu: Negro (Vlastito izdanje, 2020.)
Objavljen početkom travnja, drugi album ovog repera iz Alabame izazvao je poprilično pažnje u kritičarskim krugovima jer se njegova mješavina stilova ne viđa baš svaki dan, pogotovo ne u ovako beskompromisnom obliku. Podjednako nadahnut free jazzom, punkom i hardcoreom, ‘Negro’ je izazovan album. Na momente zalazeći na noise hop teritorij Death Grips ili Ho99o9, Pink Siifu je snimio album nesmiljene agresije koji istovremeno daje osjećaj neograničene slobode kakva je krasila revolucionarni i spiritualni jazz iz šezdesetih. Riječi su ovdje često potpuno distorzirane ili izviknute iz petnih žila, agresivne gitare susreću se s kaotičnim saksofonskim solažama, opuštenim sampliranim soul beatovima i terenskim snimkama. Album zato podsjeća više na zvukovni kolaž negoli kolekciju pjesama, no zbog toga nije ništa manje izravno Siifuovo progovaranje o afroameričkom iskustvu i odnosu prema policiji. Sudeći po estetskom odabiru, na ovom albumu to iskustvo je toliko traumatično da je bilo potrebno fokus na riječi zamijeniti vrlo širokim i neortodoksnim zvučnim spektrom kako bi ga se moglo u potpunosti opisati.
Run The Jewels: RTJ4 (Jewels Runners / BMG, 2020.)
Svega nekoliko dana nakon početka prosvjeda, Killer Mike i El-P objavili su svoj dugoočekivani četvrti zajednički album. Za ‘RTJ2’ iz 2014. govorilo se da je anticipirao prosvjede u Fergusonu, ‘RTJ3’ objavljen je netom nakon Trumpove pobjede, pa ne čudi da su ova dva neobično spojena veterana još jednom uboli atmosferu trenutka. ‘RTJ4’ je prosvjedna party ploča, album definirane, ali i vrlo široke estetike, futurističkih zvukovnih obilježja i izrazitog ritmičnog naboja. Dva MC-ja funkcioniraju kao antipodi: El-P kao apstraktni distopijski prorok, a Killer Mike kao sociolog iz geta. Mikeov dio u ‘Walking in the Snow’ ujedno je i najizravnija kritika sistemskog rasizma, ali i kapitalizma, koja je zasad došla s nekog njihovog albuma, a treba uzeti u obzir da je prethodni imao pjesmu koja se zvala ‘Report to the Shareholders / Kill Your Masters’. Ako ih je taj album pretvorio u neku suvremenu inačicu Public Enemy, ‘RTJ4’ proširuje tu priču nevjerojatnim spojem klupskih, hip-hop i rock estetika. Ne samo da su spojili Mavis Staples i Josha Hommea u razornoj baladi ‘Pulling the Pin’, nego su na ‘Ju$T’ spojili ‘nespojive’ Pharrella Williamsa i Zacka de la Rochu u refrenu koji opisuje ‘robovlasnike koji poziraju na tvojim dolarima’. ‘RTJ4’ bio bi trijumf bez obzira na okolnosti u kojima se pojavio. Ovako je ispao jedan od najvažnijih albuma godine koji je zacementirao status svojih tvoraca kao najvažnijeg rap dua posljednjeg desetljeća.
