Od 19. prosinca do 19. siječnja u sarajevskoj galeriji Manifesto održava se vaša izložba "Drago mi je da si tu". Značenje njenog naziva međutim je podvojeno ispisivanjem na našem i na njemačkom jeziku. Gdje je to "tu" za vas kao umjetnicu koja zadnjih godina djeluje u Berlinu te što izložba konkretnije tematizira?
Sadržaj izložbe razvio se iz istoimenog teksta koji sam pisala bilježeći emotivne i fizičke aspekte procesuiranja odnosa prema porodici, domu i mjestu porijekla, koje sam proživljavala iz perspektive trenutnog životnog lokaliteta. Nastojeći da odnjegujem međusobne odnose opisujući širu sliku i otvarajući uvid u vlastiti život, ideja je bila da izbalansiram stvarno stanje i očekivanja mladih generacija iseljenika koji se rado integrišu u nove kulturne kontekste. "Tu" bi se u tom smislu odnosilo na bilo koje mjesto koje fizički udaljenim bliskim ljudima omogućava susret, bilo da je to tamo, ovdje ili negdje drugo.
U najavi izložbe stoji da estetika vaših zapisa između ostalog podsjeća na Instagram storyje – što vam je umjetnički zanimljivo u storyju kao formi samoreprezentacije ili samoinscenacije?
Lično mi je možda najprivlačniji aspekt 24-satnog storyja što se ta forma vizuelne komunikacije širi svijetom u nepredvidivim smjerovima, pa tako neki pratilac s kojim sam nešto podijelila lako može taj isti sadržaj da podijeli sa svojim pratiocima, a relevantna informacija nastavlja da doseže do grupa ljudi koji dijele interese. Ono što sam zapazila dijeleći svoje radove čija je dopadljivost prilagođena estetici društvenih mreža, jest da je taj sadržaj sam pronalazio puteve do dijaspore našeg govornog područja u raznim zemljama. Mislim da mi je to bio prvi trenutak osvješćivanja koliko smo zapravo povezani i koliko nam društvene mreže – u ovom slučaju Instagram – to omogućuju oslanjajući se na vizuelni sadržaj. Pored toga, teško je doseći prezasićenje, jer 24 sata postojanja bilo kakve informacije sasvim je dovoljno da ostavi prostora za neku sljedeću.
U predgovoru vaše zagrebačke izložbe u zagrebačkoj Galeriji AŽ Bojan Krištofić na dva mjesta ističe rezonantnost vaših radova s određenim motivima (post)jugoslavenskog djetinjstva i života. Što za vas, osobito iz ove relativno izmještene perspektive, predstavlja taj naš zajednički prostor?
Kao što sam već nagovijestila u prethodnom odgovoru, ta povezanost se pokazala stvarnom. Tematika koja nas je ujedinila jeste iskustvo posljedica (post)jugoslavenskog postojanja izraženo kroz oblike i komunikacijske fraze upućene od domaćeg lokaliteta i ka njemu, pa do predstavnika domaće dijaspore posljednjih nekoliko generacija. Sve su to mladi ljudi koji su prevazišli fizičke granice prostora porijekla i odvažili se da ponude novim sredinama ono što sa sobom donose, ali i uzmu ono što im se tamo nudi.
