Nešto je u slovu K. Točnije rečeno, stavljamo na znanje da bi nešto moglo biti u slovu K. Književnost dvadesetog stoljeća u Srednjoj Evropi dugi je niz velikog početnog K: Kafka, Kraus, Kertész, Kundera, Krleža, Kiš, Kristóf, Kapuściński, Konrád… Srednjoj Evropi definitivno ne trebaju Kinksi da tvrdo K, kao izgubljeno slovo abecede, vrate u opticaj. Kako Dunav teče kroz B-prijestolnice – Beč, Bratislava, Budimpešta, Beograd, Bukurešt – tako književnost prostora nekad vezanog uz crno-žutu monarhiju ustrajno teče od jednog do drugog K-a. Na početku tog niza stoji Kafka i njegov Josef K., a na kraju Krasznahorkai. Kada se tako stvari postave, od Kafke do Krasznahorkaija, od "Procesa" do "Sotonskog tanga", najednom kao da sve ima smisla, najednom kao da u samom slovu K, i njegovoj literarnoj mistici, stoji ključ K.u.K. Književnosti.
Krasznahorkajeva inklinacija filozofskom poimanju svijeta, prvenstveno kao prostoru katastrofe i raznih katastrofa, njegov specifični humor, uvrnuti stil, mješavina modernizma i postmodernizma, ironije i idealizma – sve je to autentični dio tradicije "čudačke" književnosti. Otkada ga pratimo u hrvatskim prijevodima, počevši s romanima "Rat i rat" i "Posljednji vuk", Krasznahorkai se nameće kao odraz u ogledalu početka 20. stoljeća, pišući na kraju 20. i početku 21. stoljeća. Tako je i s "Povratkom baruna Wenckheima". Ako Kafka i Kraus traže svoj odraz u današnjici, onda je taj odraz Krasznahorkai. "Povratak baruna Wenckheima" djelo je hospitaliziranog genija, pogled iz ludnice na opću ludnicu svijeta.
Kaže K. da svaki roman piše zato da bude bolji od prethodnog i da svaki roman koji je napisao nakon prvog smatra boljim od prethodnog. Tko zna može li se to baš tako gledati. Možda su stvari i obrnute. Možda je prvi roman bio baš taj, najbolji. A svi ostali nakon njega slabiji. Nekako ta piramida, na čijem je vrhu "Sotonski tango", izgleda uvjerljivije od piramide na čijem vrhu stoji "Povratak baruna Wenckheima". U cjelini, možda je potonji tek skica romana, kako je to primijetio netko u angloameričkoj kritici u kojoj se Krasznahorkaija već desetljećima nepodijeljeno obožava. Priča o povratku navodno bogatog baruna u rodno mjesto koje od tog događaja očekuje financijski procvat pomalo stoji na klimavim nogama. Neki dijelovi tog obimnog romana doimaju se manirističkima i suvišnima. No između 500 plus stranica hrvatskog prijevoda nije problem pronaći i neke od najboljih Krasznahorkaijevih stranica. Recimo Profesor, lokalni i svjetski autoritet na području izučavanja mahovina, izgubio je interes za znanstveni rad, interes za mahovine, ako uopće nešto takvo i postoji. Jednog dana ugledao je kroz prozor red kupaca koji je vijugao ispred susjednog Penny Marketa, vjerojatno zato što je Coca-Cola od pola litre bila na akciji, a "kad je to vidio, prošla ga je volja za znanstvenim istraživanjem". Samo tako. Znao je kamo ide. Na rubu gradića, u zapuštenom gustišu primijetio je ploče od stiropora marke hungarocell, razbacane poput madžarskog Stonehengea. U duboko simboličnom tumačenju imena proizvođača Profesoru se ukazao novi "dolazak Mađara".
Eto nam Krasznahorkaija na vrhuncu. Profesor čuči na kraju grada u improviziranoj nastambi od kocki stiropora, K. čuči na kraju lanca srednjoevropskih K-ova. Neki smatraju da nema danas ničeg važnijeg u književnosti od tog čučanja.
