U TV seriji ‘Treme’ moglo se ‘uživo’ vidjeti koliko stilova miješaju u New Orleansu. U prvoj epizodi Elvis Costello sjedi u noćnom klubu i sluša svirku na pozornici. Samo što to nije obično slušanje, imate osjećaj da je Costello došao i na dopunsku nastavu. Prirodnost kojom glazbenici lijepe različite glazbe u jednu usporediva je sa slivom rijeke na čijim se obalama nalazi grad. Slično kao Mississippi, ondašnji glazbenici sve okolne načine sviranja usisali su u sebe i stvorili unikatan, vrlo moćan zvuk u kojemu su osim različitih stilova prisutne i različite epohe. Elektronika se dodiruje s vuduom, vjekovna vjerovanja s najnovijim tehničkim momentima.
Boz Scaggs je album ‘A Fool to Care’ snimio s gitaristom Rayom Parkerom Jr., basistom Williejem Weeksom i gitaristom Steveom Jordanom. Ovaj posljednji producirao je album. Scaggs je radio albume koji su posvete glazbenim stilovima. ‘Memphis’ iz 2013. zvuči kao da je izašao iz radionice pokojnog Jima Dickinsona, a čak dva albuma naslanjaju se na jazz naslijeđe: ‘But Beautiful’ (2003) i ‘Speak Low’ (2008). Scaggs kao da je oprao uši, sjeo u automobil i vozao se zanimljivijim dijelovima Amerike. U te oprane uši usput je upalo svakakvog notovlja koje su mu kolege u studiju pomogli izvući van.
Album otvara pjesmom ‘Rich Woman’, prvi put snimljenom 1955. godine. Tada su je pjevali Li’l Millet and the Creoles, a počinje stihovima koje vrijedi citirati: ‘I got a woman with plenty of money/ She got the money and I got the honey.’ Pjesmu smo čuli i 2008. Tada su je otpjevali Robert Plant i Alison Krauss. Verzije su slične, jedino što Scaggs zvuči kao sponzoraš s maksimalno zlom namjerom; Plant pjeva kao da se ispričava, ipak se on penjao stepenicama prema nebu. Odnosno, Plant pjesmu pjeva jer još uvijek dobro izgleda, a Scaggs jer je premazan svim mastima. Razlika je to.
Ovu prljavu, sporu žestinu Scaggs je dobio brzo – zna sve trikove forme. Album je snimljen za četiri dana u Nashvilleu. U studio je upadala lokalna ekipa, pa se tako ovdje može čuti Bonnie Raitt na slide gitarama, a i otpjevala je sa Scaggsom ‘Hell to Pay’. ‘A Fool to Care’ drugi je dio trilogije najavljene ‘Memphisom’ i zapanjuje koliko je Scaggs svjež. Čovjek je rođen 1944., prvi album je snimio 1966. (‘Boz’), a ovdje zvuči – glupo je reći mlađe jer ne zvuči mlađe – prefrigano, iskusno i neumorno. Možda je ta mladost koju svi traže i žestoko favoriziraju zapravo posve krivo interpretirana neumornost. Scaggs zvuči kao Apaš, kao da može za dan prekaskati na vlastitim nogama osamdeset kilometara, zvuči kao netko koga nećete tek tako stići, fitness sprema nema s ovom vrstom izdržljivosti nikakve veze. Od početka je naginjao soulu, po kojem ovdje pravi premete, već na albumu ‘Boz Scaggs’ (1969), koji je snimio s Duanneom Allmanom, soul je osnova njegova izričaja.
Jack Applejack Walroth je Scaggsu za album napravio dvije pjesme. Jedna je vrlo moćna. ‘Last Tango on 16th Street’ priziva duhove, ne one spiritističke nego memorijske, pohranjene na neuronskim stazama vaše (ne)svijesti, to je pjesma koja otvara prošlost onako kako se otvara šasija automobila, kao mjesto mogućeg popravka. Druga stvar koju je Walroth napisao za Scaggsa je ‘I Want to See You’, i odlična je.
Ovaj album je posveta glazbi koju je Boz volio. Rekao je kako je pažljivo birao baš one pjesme koje su ga gradile. Pa je na album stavio ‘I’m So Proud’ Impressionsa, ‘I’m a Fool to Care’ Teda Daffana, ‘Small Town Talk’ Bobbyja Charlesa, ‘Full of Fire’ Ala Greena, ‘Love Don’t Love Nobody’ Spinnersa. Samo što Scaggs ne radi hotelska terasasta smeća. Pjesme koje ste milijun puta čuli on svira kao prvi put, onako kako su zvučale prije nego što ste ih čuli. Znam da je ovaj opis malo zen, ali Scaggs je to puno.
