Shvatili smo već da nas povijest teško nečemu uči, kao da nije dosta što nas povrh toga muči otrcana dosjetka o ‘kotaču povijesti koji se uvijek vraća’. Pa ipak, da obje konstatacije, koliko god bile površne, nisu možda i posve bezvrijedne, na suptilan nas način podsjeća njemački povjesničar Philipp Blom (1970.) u svojoj knjizi ‘Vrtoglave godine’, o vremenu između 1900. i 1914. kad je svijet, kao i danas, bio opsjednut seksom, strahovima i ubrzanjem: glavne teme toga predratnog doba bile su, piše Blom, terorizam, konzumerizam i globalizacija, što je već više od slučajnosti. Blom opisuje taj svijet, tada još mlad, kao čio i moderan, koji sumanuto – vrtoglavo – juri u bezdan vlastite apokalipse. Vrtoglavost – odnosno vertigo u originalu – stvarno je točno izabrana riječ za kulturološko istraživanje razdoblja prije Prvog svjetskog rata: samo stoljeće je počelo čuvenom Svjetskom izložbom u Parizu 1900. koju je posjetilo 50 milijuna ljudi.
Kulturna, politička i društvena stvarnost početka 20. stoljeća nisu, naravno, bili samo Kandinski, Klimt i Virginija Wolf, već i mnogobrojne selfhelp publikacije i bofl literatura koju je publika tada, kao i danas, gutala masovno. Bosonogi proroci i prvaci kojekakvih alternativnih pokreta, kao neki mistici pra-New Agea, muvali su se po selima i nudili naivnim dušicama sumnjive životne pilule, i Blom u ‘Vrtoglavim godinama’, velikom nefikcionalnom društvenom romanu, na scenu izvodi šarenu galeriju čudaka, umjetnika, luđaka, revolucionara i bolesnika. Uzbudljivo je i inspirativno u Blomovoj knjizi družiti se s anarhistima, sufražetkinjama, idealistima, feministkinjama, futuristima, koji ponekad neviđeno lako, često i nesvjesno, konstruiraju sumanute teorije, koje poslije dovode do neviđenih katastrofa. O tim teorijama se do 1914. još samo raspravlja – tu i tamo padne, doduše, pokoja glava – jer su rasna i vjerska netrpeljivost, pogotovo antisemitizam u društvu s rasnim teorijama i eugenikom već u punom cvatu (poznata Dreyfusova afera bila je samo otponac poznatijeg, šireg i dugovječnijeg trenda).
Blom je čak i za povjesničara natprosječno znatiželjan u istraživanju kulture svakodnevnog života, no ‘Vrtoglave godine’ su ipak više knjiga o europskom imperijalizmu i kolonijalizmu, knjiga o blesavim, dokonim i neodgovornim kraljevima i carevima koji su se prepustili vlastitim infantilnim ratnim strastima
Blom pedantno prati tadašnja najnovija otkrića s područja psihologije i psihijatrije, ali isto tako i pseudoznanosti: živčana napetost je u modi, neurastenija u kombinaciji s nekom vrstom seksualnog poremećaja gotovo da je stvar prestiža, a na drugom se kraju klatari militantna muževnost gotovo u pravilu u talu s nekom nastranošću. Blom iz novina vadi uzbudljivu svakodnevnicu. On zamišlja gospodu u bečkim kavanama kako gutaju tekstove o tajanstvenim nestancima, seksualnim predatorima, ubojicama, posebice luđacima koji bez nekog jasnog povoda umlate članove svoje porodice. Sve su to za Bloma znakovi istog vremena i takve ‘anomalije’ on ležerno tumači u kontekstu neočekivanih znanstvenih otkrića i modernizacije koja se s dekadencijom pojavljuje ruku pod ruku. Ljudi su, kao i danas, bili opsjednuti novitetima, pogotovo ako služe zadovoljstvu, i tu nema promjene: ljudske strasti se izgleda ne mijenjaju.
Philipp Blom je čak i za povjesničara natprosječno znatiželjan u istraživanju kulture svakodnevnog života, sve do programa bulevarskih kazališta i živopisnog uličnog života. No ‘Vrtoglave godine’ su ipak više knjiga o europskom imperijalizmu i kolonijalizmu, knjiga o blesavim, dokonim i neodgovornim kraljevima i carevima koji su se, izvan svake kontrole, prepustili vlastitim infantilnim ratnim strastima.
O Wilhelmu II. i Franji Josipu možda je bolje od Bloma pisao Krleža, no i Blom ima svoje žrtve, poput engleskog kralja Edwarda VII., debeljuškastog bonvivana i ženskara, ili belgijskog cara Leopolda, nemilosrdnog ubojice koji je u sumanutoj želji za profitom pobio deset milijuna ljudi u Kongu, više od ukupnog broja poginulih u Prvom svjetskom rata. Blom voli i manje poznate likove, poput Ernesta II. od Sachsen-Altenburga, posljednjeg feudalnog vladara uopće koji je abdicirao, a potom živio i umro u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj. ‘Vrtoglave godine’ su, naravno, i knjiga o Karlu Krausu, Maxu Weberu, Freudu, Wittgensteinu i Musilu. ‘Čovjek bez svojstava’ očito je njegov omiljeni roman, a negdje između Krausa i Musila moralo bi biti mjesta i za Krležu, da naš pisac još uvijek nije europska književna nepoznanica.
Philipp Blom – koji nije samo povjesničar već i novinar i romanopisac – u najboljem smislu je i Europljanin: Nijemac koji je studirao na Oxfordu i dugo živio u Parizu, nikako ne može biti književni čistunac – njegova knjiga lako pluta između publicistike, znanosti i literature. I premda ne tumači uzroke Prvog svjetskog rata, ovo je još uvijek ambiciozna knjiga: povjesničar danas ne mora biti ukočeni dosadnjaković te je stoga i očekivano da Blom podjednako strastveno piše o poznatim glumicama tog vremena, kao i o buntovniku Einsteinu ili sudbini Marie Curie i o njenom lojalnom, premda smetenom, suprugu.
Bloma zanimaju ponajprije simboli: on pripovijeda kako je za vrijeme Krimskog rata 678 britanskih konjanika s isukanim sabljama napalo rusku artiljeriju, što je glavom platilo 118 ljudi, ali taj se napad nije iščahurio u priču o ratnoj gluposti, već u galantni mit o odvažnosti i samopožrtvovnosti! Blomu je također važno da ispriča kako se stanoviti biciklist Charlie Murphy utrkivao s lokomotivom i skoro umro od iscrpljenosti, ali je svejedno pobijedio. Kakva je to samo jalova pobjeda bila!
‘Vrtoglave godine’ su ilustracija entuzijazma jednog vremena: svi su još na broju, jedni pored drugih, antisemiti i cionisti, idealisti i katastrofičari, nikakav rat još nije počeo – barem ne u Europi – i Blom može ležerno skakati s povijesti novinske fotografije na modne žurnale i trač rubrike ili početke automobilske industrije (‘Svaki kupac može zatražiti automobili bilo koje boje dok je ona crna’ – Henry Ford) i tako ispisati jednu originalnu povijest početka 20. stoljeća.
Svijet u međuvremenu nije postao bolje mjesto, a tehnički napredak samo je umnožio bolesti, strahove i netrpeljivosti. Novi nabujali ratovi sve su suroviji, a sveopće nezadovoljstvo valjda je gore nego ikad. Blom misli kako nije naodmet podsjetiti da je Europa procvjetala na danas potisnutom iskustvu kolonijalnog divljaštva i genocida i da današnji politički pokreti – ukoliko su još suštinski kolonijalni – prijete novim logorima i istrebljenjima. ‘Vrtoglave godine’ istovremeno su i strašna i zabavna knjiga, a Blom velik pisac koji na suptilan način piše o katastrofama koje nas možda tek očekuju.
