Živimo u društvima bez empatije i etike koja više ne razlikuju dobro od zla. To su mrtva društva koja više ne reagiraju, i u njima je sve postalo moguće. Tako je zemlje bivše Jugoslavije obuhvaćene ratovima devedesetih opisala profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu Dubravka Stojanović u razgovoru za emisiju Vide TV Zavidavanje by Lado Tomičić, koju možete gledati na ovoj poveznici.
Stojanović i Ladislav Tomičić razgovarali su u povodu njene nove knjige "Prošlost dolazi. Promene u tumačenju prošlosti u srpskim udžbenicima istorije 1913. - 2021.", koja je u samo pet mjeseci od objavljivanja rasprodana u dva izdanja. Autorica je kazala kako je slika koju o ovdašnjim društvima daje analiza udžbenika povijesti "mnogo gora, teža, oporija, nego ako analizirate samo politiku, ekonomiju, vladavinu prava, korupciju..." "Ako analizirate identitetsku politiku, politiku sećanja, vidite koliko je to mračno, čak bih se usudila da kažem patološko. Zlo je kroz devedesete toliko normalizovano da se bojim mogu li ta društva u moralnom smislu da se oporave."
Nastavu povijesti Ministarstvo prosvete Srbije odredilo je kao jedan od "identitetskih predmeta", za koje Dubravka Stojanović kaže da "imaju zadatak da vas stave u tor vaše nacije, da vam kažu kakav treba da bude vaš identitet i da stvore idealnog podanika." "Ovde se vlada pomoću prošlosti, jer vladajući ne mogu da ponude sadašnjost ni budućnost, i zato se prošlost neprekidno menja", dodala je.
Objasnila je razliku objektivne povijesti i "zajedničkog sjećanja". U Srbiji, pod utjecajem romana "Vreme smrti" Dobrice Ćosića iz 1972. i njegove kazališne dramatizacije "Kolubarska bitka" iz osamdesetih, te romana "Knjiga o Milutinu" Danka Popovića iz 1985., činjenica da je Srbija u oba svjetska rata sudjelovala kao pobjednica izvrnuta je i pretvorena u poraz. "Umesto zanosa pobedama partizana, u sećanju se prešlo na govor o porazima, o žrtvama i o krvi", kazala je Stojanović, objasnivši da je to učinjeno zato što "porazi i žrtve homogenizuju naciju". "Tako homogenizovana nacija je mnogo lakša za vladanje, a homogenizacija je neophodna i za rat. Lakše ćete pokrenuti ljude u rat protiv komšije ako mu kažete da je genocidirao vaš narod, i da će to možda ponovo da uradi. Rat u Hrvatskoj, između ostalog, zvao se i 'preventivni rat', rat da se prevenira novi genocid".
Stojanović je osporila uvriježenu pretpostavku da Memorandum SANU iz 1986. označava prvi javni koncept promjene unutrašnjih granica u Jugoslaviji. "Memorandum uopšte nije početak, on je kruna svega što je teklo od 1982. godine. Nisu to tajni planovi, sve je to javno i otvoreno izrečeno", kazala je Stojanović.
"Milošević dolazi na vlast 1987. Tada je već sve bilo spremno. Nije on to pokrenuo, on je doveden kao egzekutor, izvršilac programa. To je vrlo važno da bi se moglo razumeti zašto padom Miloševića nije pao i taj program", dodala je.
Opisala je kako su u današnjim udžbenicima obrađene ratne traume poput Vukovara, Srebrenice, Kosova, Jasenovca ili kolaboracionizma Milana Nedića u Srbiji. U današnjim udžbenicima, naglasila je, mnogo je više nasilja nego u vrijeme socijalizma, premda ni tadašnji udžbenici nisu bili lišeni šokantnih prikaza nasilja. No tadašnje prikaze Stojanović naziva "crtanim filmom" u odnosu na današnjicu. "Od devedesetih nasilje postaje isključivi sadržaj udžbenika. Nemoguće je ponoviti šta u tim knjigama piše, od kuvanja ljudi u Jasenovcu, do kostiju koje se raspadaju, mesa koje otpada s kostiju... Ne mogu to ni da izgovorim. I to gledaju deca od 13, 14 godina: slike obešenih, masovnih grobnica, leševa u Savi... Tabloide kritikujemo kao izvore nasilja, ali u školama je gore. Nasilje tako postaje norma, kognitivni okvir iz kojeg posmatrate svet, poruka da je nasilje jedino rešenje".
