Ne zaboravi disati (Ne pozabi dihati), Slovenija/Italija/Hrvatska, 2019., R: Martin Turk
Interesantno postavljen film tršćanskog Slovenca Martina Turka koji se na način relativno sličan onom Sokurova u uratku "Otac i sin" bavi odnosom dvaju bliskih srodnika. Kad se na početku filma zajedno u bliskoj i radosnoj psihofizičkoj interakciji u travi pojave mlađi i stariji tinejdžer, prva je pomisao da je riječ o homoerotskom paru, no razvoj radnje pokazat će da su mladići braća (koja žive sa samohranom majkom). Dramska napetost stvara se kad literarno nadareni stariji brat, pomalo nalik na nježniju i manje karizmatičnu varijantu mladog Marlona Branda, započne odnos s privlačnom vršnjakinjom, što u mlađeg brata, talentiranog tenisača koji se razotkriva kao lažima sklon posesivac, izaziva intenzivnu ljubomoru i ne baš benigne ideje za koje će pokušati iskoristiti djevojku vršnjakinju što se za nj ljubavno zainteresirala. Smješten u provincijski gradić sa zanimljivim riječnim pejzažom, film dosta dobiva od ambijentalne svježine i uopće atmosfera mu je glavni adut, no psiho-dramaturški sloj pomalo je konfuzan, a i s tempom ima problema, tako da priča o protagonistu koji je možda psihopat, a možda tek pubertetom zbunjen dječak naposljetku ne ispada previše uvjerljiva i dojmljiva.
Ja sam Frank (Jaz sem Frenk), Slovenija/Makedonija/Hrvatska, 2019., R: Metod Pevec
Iskusni Metod Pevec u svom šestom dugometražnom uratku, kroz priču o dvojici sredovječne braće i njihovom oprečnom odnosu prema tranziciji iz socijalizma u kapitalizam, komentira nezavidno društveno stanje u suvremenoj Sloveniji. Složena narativna mreža s nizom različito motiviranih likova i odnosa, uključujući one erotske, suvereno proveden ritam te redom odlični glumački nastupi, osobito karizmatičnog Janeza Škofa u ulozi naslovnog nepokolebljivog nonkonformista koji se ne odriče socijalističkog nasljeđa i prezire preko noći obogaćene skorojeviće, naročito rođenog brata, čime se izlaže pogibelji, znatne su vrline filma, i prava je šteta što Pevec nije do kraja razvio sve potencijale svog ostvarenja. Njegova socijalno-psihološka drama jest sugestivna, ali na kraju joj ipak nedostaje podrobnije elaborirano rasplitanje, uslijed čega se onda kao stanovita mana zamjećuje i manjak izražajnijeg vizualnog stila. Svejedno, film je to koji itekako zaslužuje respekt.
Korporacija, Slovenija/Hrvatska, 2019., R: Matej Nahtigal
Matej Nahtigal dosta pažnje izazvao je u matičnoj kinematografiji prije šest godina izvansistemski nastalim noirovskim debijem "Bezvremenski psi", koji je slovensko društvo kritičara proglasilo filmom godine. Uspjeh mu je pomogao da naredni, ponovno žanrovski film proizvede uz podršku Slovenskog filmskog centra i HAVC-a, i to institucionalno povjerenje posve je opravdao. "Korporacija" je intrigantni triler s touchem skandinavske škole krimića koji povezuje korupciju u poslovnim i policijskim krugovima, socijalni angažman i psihološke, uključujući erotske, igre moći, vrlo efektno preuzimajući narativno-dramaturški model Hitchcockova "Psiha" i Antonionijeve "Avanture", tj. neočekivano eliminiravši dotadašnjeg protagonista iz radnje. I poslije toga ima nepredvidivih trenutaka, a kad se za jedan žanrovski film kaže da su mu obrati u radnji nepredvidivi, onda to gotovo redovno znači kompliment, u ovom slučaju sasvim sigurno. Osebujna atmosfera i zanimljivi glumci (u prvom redu Primož Vrhovec kao psihofizički robusni policajac i Uroš Fürst kao njegov psiho-moralno slojeviti šef) dodatni su plusovi, a film od vrhunskih dometa razdvaja nedostatna razrađenost poticajno postavljena scenarija, no to je kronični problem svih malih kinematografija gdje jednostavno ne postoji značajnija tradicija ozbiljne (žanrovske) scenaristike.
