Stradanje izbjeglica iz Azije i Afrike na području Hrvatske već neko vrijeme privlači pažnju gotovo isključivo ako nudi i određene spektakularnije prizore. Prevrnuti kamion s tijelima poput onog unatrag par tjedana, recimo, ili – netom prije toga, jer bio je plodan mjesec – grupu zarobljenih u minskom polju. Oba su se mogla snimiti dovoljno efektno, prvi s unošenjem kamere u lice žrtava koje se još nisu iskobeljale, drugi odozgo pomoću drona, dok su ishodi bili još uvijek neizvjesni.
Nikoga više ne zanima pak počesto već utapanje tih ljudi u Kupi ili Korani, kamoli situacije bez smrtnih slučajeva. A na samo dno liste želja srozala se do jučer intrigantna priča o navodnom policijskom nasilnom i kriminalnom protjerivanju izbjeglica u zemlje iz kojih su prešli u RH, Bosnu i Hercegovinu ili Srbiju ili Crnu Goru. Kako su za takav pushback lagano potrošili interes europski mediji, tako je i nas ovdje prestalo zanimati što se to piše o nama u svijetu. Osim što tema valjda ne može biti specijalno problematična samim tim što vlasti zemalja iz kojih su ti mediji, npr. Angela Merkel, javno odobravaju prozvane radnje hrvatske policije. Odavno dakle nije tajna da je Hrvatska postala vjerni pazi-oštar-pas Europske unije, ali sama naša policija svejedno uporno negira vlastitu standardiziranu praksu. Reagira se demantijima sporadično, više akutno, kako izbije koja vidnija afera s premlaćivanjem izbjeglica u tajnoj deportaciji, mada je i to postala dosadnjikava roba na medijskom tržištu.
Nema zato sumnje da je i materija koju smo dobili na uvid iz udruge Centar za mirovne studije u Zagrebu prilično zamorna i štura, primjerice: "(...) Nažalost, jedini način za traženje azila u Hrvatskoj je uz policiju ili u policijskoj stanici. Ako se slažete, možemo poslati vaša imena i lokaciju ponovno, ali ne znamo i ne kontroliramo što će vam policija učiniti. Mi smo lokalna organizacija u Zagrebu i ne možemo utjecati na policijske postupke. Veoma nam je žao zbog toga."
Shvatili ste, radi se o komunikaciji između CMS-a i pojedinih izbjeglica koji su im se obratili za pomoć; vođena je telefonski, pisanim porukama. Sve je snimljeno i dostavljeno policiji, zatim dokumentirano, a ovdje izdvajamo samo nekoliko tipičnih primjera takve prepiske, vođene u pravilu na engleskom. Nastavljamo odgovorom na citirani iskaz aktivista koji usput primaju i GPS-podatke o lokaciji dotičnih izbjeglica, negdje pored granice RH – BiH: "Pošaljite im naša imena i lokaciju i opišite im našu lošu situaciju." "OK, šaljem odmah", odgovara dežurni na telefonu i ubrzo potom javlja da je policija obaviještena o svemu, posebno o zdravstvenim problemima unesrećenih, te da se nada da će im i pomoći. Dopisivanje se nastavlja sutradan ujutro, pitanjem iz CMS-a o tome je li policija došla i pomogla, pa stiže odgovor, ali sad već iz BiH: "Policija nas je uhapsila i deportirala. Pustili su pse na nas. Trudnica je bila vrlo slaba. (...) Djeca su dosta plakala, ali policija se nije obazirala."
Takvi se raspleti ponavljaju stalno i s gotovo uvijek istim epilogom na štetu izbjeglica, a CMS-u naknadno dospijeva službena nota policije da prijavljeni stranci nisu pronađeni na navedenom mjestu, čime se slučaj zatvara. Udruga nema dovoljno resursa i aktivista da policiju slijedi na terenu, što tu ciničnu igru vlasti pravi još mučnijom, jer se policajci ne moraju ni potruditi da ispadnu malo uvjerljiviji. "Jučer me policija deportirala sedmi put", glasi jedna od poruka, "i također udarila. Borimo se ovdje s mnogo poteškoća već 40 dana, uz 10-mjesečnu bebu. Ne možemo natrag zato što nemamo nikakvu opciju da idemo natrag. Sad smo opet na hrvatskom teritoriju. Molim vas, učinite nešto da nam policija omogući dobivanje prava na ostanak u Hrvatskoj."
Treći izbjeglica piše, nakon što je poslao screenshot karte sa svojom lokacijom: "Još uvijek čekamo policiju." Nepuna dva sata kasnije stiže nova poruka: "Pozdrav, nažalost su nas opet deportirali. Zaista sam se umorio od života. Od četiri sata ujutro, sve dosad, s mojom djecom bez hrane i vode." Treba u tim porukama uočiti da izbjeglice redovno koriste deportaciju kao izraz za ono što im je učinjeno, iako je riječ o postupku koji nema veze sa službenom deportacijom između policija dviju susjednih država. U pitanju je, sudeći prema njihovim opisima događaja, najobičnije protjerivanje, tj. nezakonito izbacivanje ljudi preko granice, bez mogućnosti da zatraže azil, ali uz čestu primjenu fizičke sile, vrijeđanje i otimanje imovine, te zastrašivanje – klasični pushback.
Zapisi se tako nižu unedogled, ali javni zaborav udesa stotina očajnika naročito je došao do izražaja u proteklih godinu dana globalne pandemije. Prošli listopad zaokružen je s pet poziva u pomoć, od ukupno 35 osoba koje su tražile međunarodnu zaštitu i koje su se javljale iz Velikog Obljaja, Gline i Bojne. Za jednu grupu je policija javila samo da je nije pronašla, druga se ponovno javila tek iz BiH, s raspletom sličnim navedenima.
Naredni mjesec stiglo je 46 upita za ukupno 266 osoba s istim zahtjevom, a u svima su se nalazili i maloljetnici i sve grupe izrazile su potrebu za medicinskom pomoći. Alarmirani su policajci, dijelom pučka pravobraniteljica i Hrvatski pravni centar, ali policija je samo za dvije grupe javila da ih je i pronašla. Za 12 upita nije bilo nikakve povratne policijske informacije, a šest grupa se nakon nekog vremena javilo iz BiH s vijestima o pushbacku. Praksa je ponavljana i u mjesecima prosincu (26), siječnju (98) i veljači (najmanje 160 osoba), a većina ih se izjasnila da želi azil u RH, uz redovne molbe za hitnu medicinsku pomoć, učestalo neodgovaranje policije i gotovo uvijek konačno javljanje "deportiranih" u BiH. Trend je započeo još i prije ovdje naznačenog razdoblja, pa ne čudi što su pojedine čitave obitelji prijavile aktivistima da su iz Hrvatske izbacivane već 20 do 30 puta.
- Svi ovu godinu živimo u stanju krize, iskusili smo što znači kada se granice zatvore i kada zabrane da vidimo svoje bližnje pa makar oni bili tek u susjednoj županiji - rekla nam je o tome Antonia Pindulić, pravnica iz CMS-a.
- Ljudi koji se nalaze nedaleko od Hrvatske, u susjednoj BiH, u beznadnoj su situaciji: obespravljeni, nezaštićeni i bez ikakve mogućnosti da u skorijoj budućnosti vide svoje bližnje, a ponekad i da doznaju jesu li živi. Praksom nezakonitih protjerivanja kroz pet godina hrvatska policija prema osobama u potrazi za sigurnošću postupa mučiteljski i onemogućava pristup sustavu azila - dodala je Antonia Pindulić.
Nadalje saznajemo da su se posljednjih osam mjeseci intenzivirale molbe za pomoć upućene na službeni mobitel CMS-a, organizacije kojoj je misija zaštita ljudskih prava. Kroz te upite aktivisti primjećuju trendove razorne ne samo za sigurnost, zdravlje i ljudska prava osoba koje žele pronaći zaštitu, već i po samu vladavinu prava i pravni poredak u RH.
- Radi se o grupama ljudi, često obiteljima s malenom djecom i nerijetko teško ugroženog zdravlja koji se nalaze u Hrvatskoj i potrebna im je zaštita. Ljudi koji nam se javljaju jasno izražavaju kako žele tražiti azil u Hrvatskoj, a žele tek puko ostvarivanje tog svog prava, odnosno mole da se o njihovoj namjeri obavijesti nadležna policijska uprava te pozove hitna pomoć, u situacijama kada je to potrebno. Nažalost, kako CMS na zahtjev izbjeglica prosljeđuje njihove molbe nadležnim institucijama, MUP-ov odgovor na naš upit ili izostaje ili navodi kako te osobe nisu pronađene - govori Antonia Pindulić.
CMS-ova pravnica ističe da je međunarodna zaštita civilizacijsko dostignuće i u pravnom i u humanitarnom smislu, a koje jamči da svatko može zatražiti zaštitu druge države ako tu zaštitu nema u svojoj. Prvi korak u ostvarenju toga jest pristup sustavu azila, odnosno to da vlasti čuju i uvaže namjeru za traženjem međunarodne zaštite te postupe na propisani način.
- No već pet godina živimo u državi gdje se ni taj minimum ne poštuje. Naprotiv, hrvatska policija uz prešutnu potporu Europske unije ovakve prakse održava, a Pakt o migracijama i azilu EU-a predlaže još crnje scenarije - zaključuje Pindulić.
