David Corley ima 53 godine i objavio je prvi album. Album je dobio gomilu dobrih kritika i osvrta, autora se stavlja u isti rang s Markom Eitzelom, Tomom Waitsom, Willyjem Vlautinom, Johnom Murryjem i Markom Laneganom (da nabrojimo samo listu Allana Jonesa iz Uncuta), dakle opako. Jones još Corleyja uspoređuje s Louom Reedom, čiji se duh osjeća u ‘The Joke’ i ‘Easy Mistake’. Najpoznatiji kasni početak s ovako zanimljivim rezultatom vjerojatno je na sceni ostvario Johnny Dowd, čiji prvi albumi, pa čak i ovogodišnji ‘That’s Your Wife on the Back of My Horse’, posjeduju snagu kakvu zatičemo na Corleyjevom ‘Available Light’.
Usporedba s Reedom meni osobno ostaje nepronična, Reed je sofisticirani pozer, dok je Corley rustikalac čija grubost nije lišena osjećajnosti, on nema vremena za namještanje ispred objektiva, bez kojeg je cjelokupna Reedova karijera tek prdac u vjetar. Bit Reedova djelovanja je da sve što čini nije zaozbiljno nego ironično za izludjeti, dok se Corley na svom albumu kladi u zadnji novac, a pred kockarnicu je došao traktorom probušenih guma. To što u prikolici ima komplet Dostojevskog samo komplicira stvari, ništa zbog toga nije lakše.
Odrastao je u Indiani, na selu, gdje je, kako su prije u svoje biografije diktirali stari bluzeri, ‘brao pamuk’, odnosno crnčio. Uglavnom, jednog je dana prošvrljao roditeljskom kolekcijom ploča i nabasao na mitska bića, Dylana, Van Morrisona i Neila Younga. To je u rangu kao da živite u Slavoniji, ali ne u Osijeku (koji također Bog baš ne drži, ali, eto, ima tramvaj), nego u Babinoj Gredi. Corleyju je ujak skrenuo pozornost na Beatlese, što je u zbroju sa spomenutim svetim trojcem valjda najbolje što se uopće može čuti u rocku i vrata su bila otvorena. Školovanje je prekinuo s dvadeset, radio svašta i kada se vratio u Lafayette, odnosno Babinu Gredu, a tamo se vrnuo nakon srčanog udara, otpočeo je 2014. glazbenu karijeru. Inače, Corley se po intervjuima puše kako je imao mistična iskustva, odnosno kako, poput Williama Blakea, povremeno ‘ruča s anđelima’ (kako je Blakeova žena opisala povremeno vrlo odsutno zujanje za stolom svog čuvenog supruga). Što naslov ‘Available Light’ omogućava čuti i u ironičnom tonu (možda je na to mislio Allan Jones uspoređujući ga s Reedom). Da je svjetlost nešto što je dostupno čak i najmračnijima među nama nameće se nakon preslušavanja albuma kao gotova činjenica. Svjetlost je ovdje, među nama. Jupi! Ili ipak ne? Mi smo na toj slici reprezentanti tame, kvaka je u našoj nesposobnosti da se otvorimo.
Premda ovakve fore zvuče kao Joni Mitchell na kokainu, nije zgorega skrenuti pozornost na fakat da je Mitchellova, bilo u njoj kokaina ili ne, vrlo moćna. Album ‘Available Light’ možda ne treba preslušavati u dnevničkom ključu, kao da je to iskrena ispovijest njegova tvorca, nego kao iskušavanje raznih egzistencijalnih stanja: talent možda i nije ništa drugo nego sposobnost da se, pored svoga, odživi još pokoji život. Sve ostalo lako bi, barem u umjetnosti, moglo biti teorijsko preseravanje likova koji nemaju snage za življenje ni ovog posljednjeg, jedinog, svog života.
U Uncutu je moguće pročitati i intervju s Corleyjem, koji na pitanje kako to da je album snimio tek u pedeset trećoj odgovara da je prije toga valjalo proživjeti život, doživjeti nekog vraga, postati netko. Tako album i zvuči: Corleyja nećete, nakon preslušavanja, zamijeniti za nekog drugog. Nećete reći: to je onaj koji sliči. Jer on ne sliči, vrlo je svoj. Utjecaji u njegovoj glazbi ne strše kao pokidane letve iz stare tarabe, nego su jedna čvrsta, puštanju suze sklona slitina. Teško je zamisliti ijednu ovogodišnju glazbenu listu najboljih albuma bez ovog poznog početnika čiji prvi album zvuči kao da je posljednji. Corley se na proslavi pojavljuje s riječima oproštaja.
