Eto nam Michela Houellebecqa, uvijek dragog gosta, ruku punih poklona. Mogli bismo kazati, vratio se, ali nikuda zapravo nije ni otišao; samo je takav svečarski i blagdanski dojam njegove posljednje knjige, izvorno objavljene u siječnju prošle godine.
"Uništiti" je roman mnogih darova: dolaze nam već u prvoj rečenici. "Nekih ponedjeljaka na samom kraju studenog, ili početkom prosinca, osobito kad ste samac, imate osjećaj da čekate smrtnu kaznu." Za njom slijedi i druga rečenica. "Ljetni su praznici odavna zaboravljeni, nova godina još je daleko; ništavilo je neuobičajeno blizu." Poetski tekst, nesumnjivo, ali ohlađen, s mrvom crnog humora, teško prihvatljiv onima koji mjeru književnosti traže u sentimentalnostima.
Moglo bi se tako i dalje, gotovo rečenicu po rečenicu, Houllebecq nije došao praznih ruku, "Uništiti" je njegovo slavlje, proslava njegove književnosti. Tu su razne patologije i "medicinska putovanja": moždani udar, koma, vegetativnost, rak usne šupljine, segmentarna mandibulektomija (uklanjanje dijela donje čeljusti), glosektomija (uklanjanje jezika) i na kraju morfij. Tu su i razne seksualne aktivnosti: gerijatrijski seks, incestuozni seks, zaboravljeni seks, bračni seks, palijativni seks. Naravno ima i luksuznih automobila i brzih vlakova, kao spoja lima i tehnologije kojim se bešumno putuje kroz prostor i vrijeme. A imamo i manji arsenal političkih, socioloških i antropoloških bombica (npr. "sa svojom tri broja prevelikom prljavom trenirkom, trbuščićem pivopije i masnom i prljavom dugom kosom, predstavljao je svijetu točnu sliku bazičnog metalca, onakvog kakav misteriozno već pedeset godina u našim društvima ustraje u svom biću"). No kao što nam se otkriva već na poleđini romana, "iz novog Houellebecqa začudo ne progovara cinizam i ogorčenost". I to nije prazna fraza. Niti smo time otkrili previše.
"Uništiti" počinje kao roman detekcije. Na internetu se pojavljuje prijetnja dekapitacijom francuskog ministra financija. Tu su i neke druge poruke, tajanstveni simboli i sotonistička ikonografija. Informatička sigurnost dovedena je u pitanje i nije moguće zaključiti otkud prijetnje dolaze. Potom se roman nastavlja kao obiteljska kronika ministrova savjetnika Paula Raisona. Otac obitelji imao je težak možda udar i obitelj se okuplja na svom porodičnom imanju u provinciji... Otprilike, jednom smo nogom u Knausgårdovoj "Jutarnjoj zvijezdi", drugom u Franzenovom "Raskršću". Tada na scenu stupa Houellebecq. Iznevjeravaju se očekivanja romana detekcije, iznevjeravaju se ona obiteljske kronike. Paul Raison obnavlja bračnu vezu s otuđenom suprugom i u potpunosti privatizira roman.
Gotovo naprasno odustajanje od žanrovskih obrazaca ne možemo nazvati kvalitetom teksta. Roman detekcije se ne razrješuje, obiteljska kronika ne zaokružuje. Umjesto radnjom, glavni lik se počinje baviti sobom (baš kao da se Sherlock Holmes kojeg čita počne baviti svojim gihtom). No ima u toj privatizaciji i neke osebujnosti. Najkraće, ima Houellebecqa. Prepoznatljivog, reskog i izravnog, ali ovoga puta i otvoreno romantičnog, iznenađujućeg. Houellebecq je u romanu "Uništiti" navukao kožu ovce, ispod koje se sakrila ovca... U malo kojem slučaju bi "ovca u koži ovce" bila pohvala, ali je ovdje to slučaj.
