Mala tableta je Captorix. Antidepresiv koji omogućuje pacijentima ‘da s novopronađenom lakoćom pristupe osnovnim ritualima normalnog života unutar razvijenog društva (svojoj toaleti, društvenom životu svedenom na dobrosusjedske odnose, jednostavnim administrativnim radnjama)…’ Captorix je zvijezda ‘Serotonina’, sedmog romana Michela Houellebecqa, kompulzivnog pušača koji cigaretu zaslinjenog filtera drži između prstenjaka i velikog prsta, sišući dimove mljackavo i odmjereno… i mi ne bismo htjeli čitati ničiji drugi roman o serotoninu, niti smo željeli da itko drugi napiše roman o ‘hormonu sreće’, neurotransmiteru središnjeg živčanog sustava koji, kada je u ravnoteži, daje osjećaj zadovoljstva i mentalne opuštenosti. Houellebecqova literatura obdukcijski je stol za seciranje biomehanike suvremenog zapadnog čovjeka: onaj hladni, metalni, uz čije se uzdignute rubove u kanalima skupljaju biološke izlučevine; Houellebecqov narator književni je junak čija je idealna situacija noćna vožnja bešumnim, nagibnim supervlakom, ili vožnja autocestom u najnovijem prestižnom primjerku njemačke autoindustrije. U ‘Serotoninu’ taj narator je sredovječni agronom koji na španjolskoj benzinskoj postaji promatra dvije mlade djevojke dok do vrha puni svoj Mercedes 4x4 G 320 D.
I eto nam glavnih Houellebecqovih aktera: jedna tableta, jedan Mercedes, dvije tinejdžerice, i jedan depresivni muškarac u hormonalnom disbalansu. Nije to harmonična kombinacija. Mercedes je savršen, tijelo je raspadljivo. Nuspojava tablete je impotencija, a sva, baš sva kultura ne služi ničemu, ne donosi nikakvu prednost: jer u životu sve se svodi na ‘mlade vlažne pičke’ ili ‘svaki odvažno uzdignuti mladi kurac’ – ovisno već prema osobnim sklonostima. Dakle, čitamo Houellebecqa, koji svoju esencijalističku filozofiju temelji na slobodnoj interpretaciji Mannove ‘Čarobne gore’ i Proustovog ‘Pronađenog vremena’. Čitamo ‘Serotonin’, u kojem od cinične, sarkastične biomehanike depresivnog sredovječnog zapadnjaka, od odbacivanja sveukupne ljudskosti i sveukupne kulture, na kraju dolazimo do ‘mladih vlažnih pičaka’. I onda gotovo u istom dahu do apologije ljubavi: tog zanosa, prosvjetljenja, te ekstaze, ‘neobjašnjive s obzirom na našu biološku prirodu, na naš status običnih primata’, te ljubavi zbog koje je i Krist smatrao vrijednim razapeti se na križu i položiti život ‘za te jadnike’.
Jasno je, Houellebecq je jedan od romantičnijih pisaca današnjice. Cinizam, sarkazam, pornografija, perverznost, vrijeđanje klasika… samo su poza. U ‘Karti i teritoriju’ ispisao je dirljiv roman o dugogodišnjem druženju jednog usamljenika i jednog umirućeg bojlera. U ‘Serotoninu’ otvoreno izjavljuje da se Bog brine o nama, misli na nas, šalje nam precizne upute, a ljubavni zanos krajnje je jasan znak za to… Lijepo je to čuti. Pogotovo od Houellebecqa. Jedno je kad nam to govore reklame, svećenici i boysbandovi, a drugo kada to kaže Houellebecq, ne bježeći pritom od vulgarnosti i pornografije, ne dijeleći ljubav od seksa, biomehanike. ‘Serotonin’ možda i nije veliki roman. Ali napisali smo to već više puta: Houellebecq je veliki pisac. Jedan od pozvanih da govori o ljubavi.
