Grupa djeluje od 1988. godine. Ime je nastalo kombiniranjem imena Briana Jonesa, umrlog člana Rolling Stonesa i Jonestowna, gvajanskog gradića u kojem se koncem sedamdesetih godina poubijala gomila sljedbenika Jima Jonesa. Anton Newcombe je šef grupe nastale u San Franciscu i orijentirane na psihodelični retro rock. Psihodelični rock svojedobno je bio stvar bez koje je nezamisliv razvoj rock glazbe, danas ga je moguće pronaći na izoliranom glazbenom otočju poput ovog koje proizvodi The Brian Jonestown Massacre. Psihodelija je oduvijek bila na ‘ti’ s narkoticima, što se odrazilo na zavidnoj narkokarijeri lidera grupe. Mit o padanju barijera između autora i kreativnih oceana u Newcombeu je pronašao jednog od najusrdnijih vjernika.
Prvi radovi grupe mogu se komparirati sa Spacemenom 3 i Galaxie 500, da bi nakon albuma ‘Their Satanic Majesties’ Second Request’ počeli graditi sound po kojemu su i danas relativno poznati, a to je maštovita rekonstrukcija psihodeličnog sounda iz zlatnog doba psihodelije, iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Psihodelija je kod njih izmiješana s utjecajima Rolling Stonesa, tako da je teško reći, pogotovo na albumima iz sredine devedesetih godina, da gnjave škart vizionarstvom: oni su bazični bend kod kojeg je evidentno da im se šef razvaljuje čime god stigne.
Talent i ludilo, Rimbaud i ‘Pismo vidovnjaka’, rastrojstvo čula i vjera da se iza ovog svijeta prostiru drugi svjetovi, sve to moguće je ‘čuti’ na albumima ove razularene grupe. Rimbaud je govorio ‘ja, to je netko drugi’, što Newcombe, kao žrec minulih desetljeća, kada je onostrano bilo cjenjenije od ovostranosti, minuciozno razvija na svojim albumima. Živi u najeuropskijem od svih gradova svijeta (poslije New Yorka), Berlinu. ‘Musique de Film Imagine’ je četrnaesti album grupe i inspiriran je francuskom kinematografijom zlatnog razdoblja pedesetih i šezdesetih godina, znači Truffautom i Goddardom. Jedino što se kod Newcombea društvena kritika pojavljuje u obliku strastvenog romantičnog soundtracka, kao da je ljubav – radi se ipak o psiho-deliji – jedini relevantan odgovor na socijalne izazove koji su inspirirali njegove francuske idole. Tako da se na albumu i pjevuši na francuskom – kada se pjevuši, jer album obiluje instrumentalnim skladbama.
‘Musique de Film Imagine’ je nešto kao album grupe Popol Vuh kakvu ovi nikada nisu snimili za Herzoga, jer je ova vrsta jednostavne i čiste osjećajnosti precivilizirana za divljaka Wernera. Jednostavni tonovi kao da prizivaju kadrove u kojima se zaljubljeni par gubi u izmaglici bez ikakve opasnosti da će ih spopasti vampir ili negdje na beskrajnim poljanama zaskočiti divlji urođenik. Ako krv i bude potekla, to će biti samo u slučaju da se ljubavnici odluče ‘pobratimiti’, pomiješati krvne stanice u okviru erotskog spektakla. ‘Borbon Deux’ snagom priziva i teškaše poput Godspeed You! Black Emperor, da bi odmah i završila, prije nego što su strasti postale rušilačke, te se pretočila u narednu, opet gotovo infantilnu pjesmu.
Newcombeu društvo na albumu prave Stephanie ‘Soko’ Sokolinski i Asia Argento. Iako se kompletna kritika složila da je album soundtrack za nesnimljene filmove Truffauta i Goddarda, cjelokupna atmosfera više ide uz filmove Alaina Resnaisa nego uz ovu dvojicu nabrijanih tipova. To je oda mirnom promatranju, refleksiji, laganom razvoju osobnosti, bez ikakvih pobuna, revolucioniranja revolucija i pucanja iz pištolja. Čak kada i krenu u nešto nalik tome, zvuk se prelomi i stane. Kao da je glavnom junaku ovog filma važnije vidjeti što se događa nego u tome sudjelovati. Ali, kako nas uče gurui svih psiho-delija svijeta, Alan Watts i Richard Feynman, i gledanje je uključeno u kreaciju.
