Katie Crutchfield i sestra Allison prve su snimke objavile 2012. Bila je to kazeta iz kućne radinosti, što su kao praksu snimanja doma nastavile i s albumom ‘American Weekend’, objavljenim iste godine. ‘Cerulean Salt’ objavljuju naredne godine, no ovaj se put Katie Crutchfield odlučuje za nešto ozbiljnije pakiranje pjesama. No počeci njena (jer je ona ipak ovdje alfa i omega) sviranja zbilja mogu izmamiti uzdah i povratiti vjeru kako je za pravljenje karijere prije svega potrebno imati dobru pjesmu. A njih Katie Crutchfield nabada često i s naizglednom lakoćom. Da se njenu autentičnost mora s čijom uspoređivati, možda bismo mogli povući paralelu s Cat Power, koja je svojedobno zvučala istovremeno jednostavno i neponovljivo i koju Katie, usput rečeno, obožava. Što ne znači da na nju sliči rješenjima ili da je na bilo koji način skida.
Treći album ‘Ivy Tripp’ još je korak dalje prema aranžiranju pjesama o izlasku iz adolescencije, o trpkom okusu koje ima takozvano odrastanje, s time što je ovdje odraslost u prvom planu. U grupi su multiinstrumentalist Kyle Gilbride i Keith Spencer, bubnjar, basist i Katien momak. Fascinantno je koliko je, unatoč ovim obogaćenjima zvuka i aranžmana, Waxahatchee, odnosno Katie, uspjela ostati ista. Valjda je tome tako jer ova protopunkerica zapravo želi samo jednu stvar: živjeti spokojan život, život kakvim zamišlja da su živjeli naši stari. Nije jasno na koje stare misli – ne valjda na one koji su morali ratovati u Prvom i Drugom svjetskom ratu? Pjesme joj, međutim, ne boluju od slabosti (poput spomenute izjave kojoj je potrebno brdo fusnota).
‘Breathless’, četvrta pjesma na albumu, dokaz je nepogrešive snage njena nadahnuća. Nepogrešive jer Katie ne promašuje ni trenutka, ubada pjesmu kao kukca za herbarij imena ‘Ivy Tripp’. Za album je sama rekla kako je puno eteričniji od prošloga, s čime se možemo i ne moramo složiti. Jednako tako mogli bismo reći kako je ‘Cerulean Salt’ u trenucima najvećeg zanosa kao dobar komad proze, dok je ‘Ivy Tripp’ kao poezija. Difuzniji, s više slobodnog prostora, nestvarniji. Kada iz te točke ponovno promotrimo izjavu o spokoju, onda stvari izgledaju ponešto drugačije. ‘Ivy Tripp’ tada više nije samo svjedočanstvo o gorčini odrastanja nego i o bivanju odraslim, što, izgleda, traži i druga socijalizacijska znanja osim razbijanja prozora vikom i galamom. I ne samo znanja, nego i osjećaje, više tolerancije, poglavito prema vlastitim mušicama kojih se, sada to Katie shvaća, zgodno otresti. Ova punkerica može ostati punkerica jedino ako nastavi u tom smjeru. Inače: People pretend to be strangers/ Lamenting a means to an end. Što baš i nije punkerski.
Pjesme su ujednačene, nema osobitih padova, a zanimljivo je što je Katie pokazala interes za novozelandsku scenu, jednu od, kada je ekstrakvalitetan pop/rock u pitanju, možda ponajboljih uopće. Pa je preslušavala Tall Dwarfs. Ne znamo koliko podsjeća direktno na njih, ali da ima šmeka koji se mogao čuti i kod njih, to je neupitno. Kao i kod The Chills ili The Bats. To je ista vrsta mrvicu drugačije glazbe koja se od stereotipa razlikuje tako malo da je komotno možete pustiti i prvim susjedima, koji su možda od one vrste ljudi što je malo otupjela od svakodnevne rutine, pa neće ni primijetiti te male pomake, tu bitnu različitost, tu sekundu za koju je ova vrsta glazbenika brža od ostalih na sto metara. A na sto metara sekunda je zapravo vječnost. Što je najljepše od svega, ovu običnu neobičnost Katie nosi potpuno prirodno, ne kreveljeći se, što nikoga ne bi trebalo zavarati: ovo je opasna djevojka na čelu opasnog sastava i upravo je snimila izvrstan album. Nemojte se s njom šaliti.
