Kao i mnogi drugi napici od malo sastojaka, npr. dobra kava ili čaj, rijetko se gdje može popiti i dobra caipirinha (č. "kajpirinja"), premda je postupak zaista jednostavan. Uzmeš limetu, razrežeš je na osmine, staviš u široku čašu žličicu šećera, tučkom mužara zgnječiš i protrljaš komadiće limete na šećeru da izvučeš arome iz kore, dodaš zdrobljenoga leda koliko stane u čašu i potom je dopuniš cachaçom, jakom brazilskom rakijom od soka šećerne trske. Potom utakneš dvije slamčice i... polako je pijuckaš, pod tendom, da te zaštiti od žarkoga sunca Rija de Janeira.
Dobra se caipirinha tada mogla popiti u Baru Veloso, u četvrti Ipanema, koja je dobila ime po obližnjoj plaži, između Copacabane i Leblona, na uglu ulice Montenegro i ulice Prudente de Morais, to više što je gazda Veloso, premda negodujući, odobravao odgodu plaćanja, dok ne stigne kakav davno obećani honorar.
Vinícius de Moraes i Antônio Carlos Jobim, zvan Tom Jobim, rado su, iz oba razloga, sjedili na terasi, znalački analizirajući lijepe djevojke na putu prema plaži. A i vremena su uvijek imali napretek. Jedna od njih, sedamnaestogodišnjakinja prekrasnih zelenih očiju i duge kose, stanovala je preko puta bara, na broju 22, i često je prolazila u bikiniju na plažu, ogrnuta samo lelujavim pareom, a ova dvojica nisu mogli skinuti oči s nje.
Bila je to Heloísa Pinheiro, zvana Helô.
I nadahnuće je bilo tu. Naručili su još jednu caipirinhu i počeli pisati tekst i muziku kompozicije koja će osvojiti svijet i biti druga najizvođenija pjesma svih vremena.
Bila je to 1962. godina.
Rodila se "Garota de Ipanema", "Cura iz Ipaneme" i odmah postala hit.
Na krilima svjetske slave poletjela je pošto su je u SAD-u čuli Sinatrini menadžeri i zaključili da melodijom i ritmom ta pjesma pristaje kao salivena u dijapazon glasa i tehniku Frankova pjevanja.
U svijetu je poznatija u engleskom prepjevu "The Girl from Ipanema". Izvodili su je mnogi, najglasovitiji crooneri, kao i najpoznatije pjevačice u "feminiziranoj" verziji "The Boy from Ipanema".
No premda je ta kompozicija u svijetu najpoznatiji predstavnik žanra, bossa nova krenula je u domovini četiri godine prije, s revolucionarnom snimkom "Chega de Saudade" ("Dosta je čežnje") 1958. godine, kad je João Gilberto dao oblik i sadržaj bossa novi, stvorivši nov ritam i nov način pjevanja i sviranja gitare. Tako je počela povijest tog urbanog muzičkog pravca koja se potom razlila u brazilsko i svjetsko, osobno i kolektivno muzičko sjećanje.
Pođi, čežnjo moja
I reci joj da bez nje ne mogu
Reci joj, moli je, da se vrati
Jer ne mogu više trpjeti
Uz njegov uspjeh, iskazali su se svojim kompozitorskim genijem Tom Jobim i pjesnik Vinicius de Moraes, par koji je već otprije bio poznat, otkako je Vinicius postavio kazališnu predstavu za koju je Tom napisao muziku, iz koje će Marcel Camus napraviti film "Crni Orfej" i dobiti za njega Oscara.
Od 1959. do 1962. João Gilberto objavio je tri povijesne LP ploče i bossa nova postala je u Brazilu moda.
Mlađarija je navalila na tečajeve gitare, da nauči nove harmonije i muzike koje će postati zvučna kulisa tzv. perioda "Anos JK" ("godine Juscelina Kubitscheka"), brazilskoga predsjednika na čelu zemlje od 1956. do 1961. i njegove liberalne, progresističke vlasti, vlasti na valu društvenog optimizma. Bile su to godine do tada neviđenoga napretka i razvoja zemlje, s izgradnjom novoga glavnoga grada Brazilije u nepune četiri godine, industrijalizacijom, televizijom, novim cestama i tvornicama, a i seleção je u Švedskoj osvojila svoje prvo Svjetsko prvenstvo na kojem se urbi et orbi ukazao Pelé. Brazilci su se počeli zaljubljivati u budućnost.
Svi su htjeli ploviti na valu uspjeha bossa nove. Javnost, štampa i marketing obožavali su taj novi termin, koji znači otprilike "nova fora" ili "nov način" sambe. Čak su i Kubitscheka zvali "Predsjednik Bossa Nova", a i "tržište" je prihvatilo novu foru tako da se prodavalo npr. i "odijelo bossa nova", tj. sako s dvojim hlačama. Uskoro je sve postalo bossa nova, što zapravo znači da više ništa nije bilo bossa nova.
Već 1962. bossa nova svima je dodijala. Nova je generacija muzičara, među kojima su u prvi plan izbili Caetano Veloso, Chico Buarque i Gilberto Gil, pripremala već nov pravac MPB (Música Popular Brasileira, "Brazilska pučka muzika"). U zemlji su na vlasti bili ljevičari – u Braziliji Jango Goulart, u Riju Leonel Brizola – političke su se borbe zaoštrile, narod je sve češće izlazio na ulice, a ekonomija je šepala: nestala je klima pogodna za laganu i sofisticiranu muziku kao što je bossa nova, s ležernim urbanim i intelektualnim temama srednje klase. Iduća brazilska muzička stepenica morala je biti participativna, politizirana, angažirana, tekstovi su počeli govoriti o ljudima u favelama, radnicima, seljacima i ribarima. Javili su se čak i komesari koji su počeli potkazivati bossa novu kao podvrstu jazza, a njezine muzičare kao mrzitelje svega brazilskoga, dakle nesumnjivo u službi američkoga kulturnog imperijalizma.
Godine 1964., kad je Brazil, nakon dvogodišnjeg kaotičnog političkog i ekonomskog perioda, utonuo u tamu vojne diktature, bossa nova nastavila je svoj razvoj u SAD-u, tamo već poznata, pogotovo nakon objavljivanja kultne ploče "Getz/Gilberto", koju odlikuju, s nježnim i ležernim vokalima, nedavna preminula Astrud Gilberto i João Gilberto, a svojim ih melodioznim saksofonom krasno nadopunjuje Stan Getz.
Velikani američkoga jazza kao što su npr. Miles Davis, Gerry Mulligan ili Bill Evans već su otprije poznavali tu glazbu i bili s njom fascinirani te odmah počeli snimati nove longplejke na kojima sudjeluju i veliki brazilski glazbenici, sa sjajnim prihvatom kritičara i publike.
Bar Veloso u međuvremenu je postao restoran i promijenio ime u Garota de Ipanema, ulica Montenegro preimenovana je u ulicu Vinicius de Moraes.
A Helô, nekad televizijska voditeljica i model, danas je poduzetnica i ima svoju modnu marku koja se zove, dakako, "Garota de Ipanema". Kreira odjeću za plažu. Godine 2003. ponovo je privukla svjetsku pažnju, pozirajući za Playboy u 58. godini, na naslovnoj stranici zajedno s kćerkom.
Više nije s nama Vinicius de Moraes, pravnik, diplomat, kompozitor, pisac kazališnih djela i dramaturg, pjesnik među najboljima u modernoj brazilskoj književnosti i možda i njezin najbolji pisac soneta, autor stihova koji su postali nedjeljivim dijelom brazilskoga identiteta.
Nisu više živi ni Tom Jobim, plodan kompozitor, aranžer, gitarist, dirigent i pjevač, kao ni João Gilberto, vrstan gitarist, kompozitor i pjevač. Ali zauvijek žive "Chega de Saudade", "Desafinado" ili "Samba de uma Nota Só".
