U jednoj od više desetaka blještavih novoizgrađenih palača u helenističkom stilu, u centru Skoplja smješten je ‘Muzej makedonske borbe za državnost i samostalnost, muzej VRMO-a i muzej komunističkih žrtava’. Takozvana bijela noć je, kada sve radi duže a ulazi su besplatni, pa su i u Muzej navrli turisti i lokalci, obitelji s djecom.

Na cijelom postsocijalističkom prostoru povijesni je revizionizam u podivljaloj fazi kojoj se ne nazire kraj, no bivša makedonska vlada nacionalističkog VMRO-DPMNE-a otišla je, reklo bi se, najdalje. Bivši premijer Nikola Gruevski, protiv kojega je upravo ovih dana osuđujućom presudom dovršeno jedno od šest suđenja zbog korupcije i zloupotrebe vlasti, 2009. godine započeo je proces transformacije centra Skoplja u Diznilend, megalomanski građevinski poduhvat koji je građane koštao između 800 milijuna i milijardu eura. Deseci spomenika raznih veličina, nakinđureni mostovi, goleme zgrade i različite druge intervencije u prostor, od kojih pokoja i sasvim apolitično vesela, trebali bi obavljati funkciju betonskih dokaza slavne povijesti makedonskog naroda, koji svoje porijeklo vuče direktno iz loze čuvenog vojskovođe Aleksandra Velikog.

Problem je postao rješiv i ako se to ne dogodi, bit će jasno da većinska zajednica to ne želi. Ako se zatim pojavi deset klinaca u mom Gostivaru i formira stranku za odcjepljenje, s kojim argumentima da im se tada suprotstavimo? – pita Albert Musliu

Budući da lažno prisvajanje jednog identiteta ne isključuje brisanje drugog, dapače, baš to iziskuje, i spomenuti muzej napunjen je grotesknim voštanim figurama i uljima na platnu naštancanima mahom u Rusiji, kako bi se poništio dio suvremene povijesti – onaj jugoslavenski – koji je Makedoncima dao toliko žuđenu državu. Ako bi se sudilo isključivo po postavu muzeja, makedonska borba za državnost bila je neprekinuti niz povijesnih agonija. Turobno osvjetljenje, struktura labirinta i stakleni podovi scenografija su iz koje na svakom koraku iskaču prizori i figure obješenih i strijeljanih domoljuba, ucviljenih udovica koje s djecom čuče uz humke, tijela žena i muškaraca probodena noževima i šiljcima, vrane što se zlokobno jate oko leševa. Voštane figure partijskih dužnosnika iz doba SFRJ, od kojih su neki do prije nekoliko godina još hodali ulicama Skoplja, za stolovima prijekih sudova izriču smrtne presude borcima za neovisnost, revolveri sijevaju na sve strane, upereni protiv nacionalnih heroja čiji je jedini grijeh ljubav prema domovini.

U takvom okruženju održan je zadnjeg dana rujna referendum na kojemu se građane Makedonije pitalo: ‘Jeste li za članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u, uz prihvaćanje sporazuma o imenu između Republike Makedonije i Grčke?’ Referendum je dio takozvanog Prespanskog sporazuma, koji su u lipnju potpisali socijaldemokratski premijeri Makedonije i Grčke, Zoran Zaev i Aleksis Cipras, a kojim bi – nakon što Makedonija promijeni ime u Republiku Sjevernu Makedoniju – Grčka trebala odblokirati pregovore za pristupanje Evropskoj uniji i NATO savezu, pregovore koje je blokirala zato što se njezina sjeverna regija, sa Solunom kao najvećim gradom, također zove Makedonija.

Zbog organiziranih poziva opozicije na bojkot, glasanju je pristupilo tek 37 posto birača, umjesto 50 posto plus jedan glas, koliko je minimalno potrebno da bi referendum bio valjan. No budući da je on bio konzultativne prirode, pa time i neobavezujući, te da je čak 94 posto birača odgovorilo pozitivno, nastupila je pat-pozicija u kojoj vladajući SDSM tvrdi da su mu birači jasno dali mandat za potpisivanje sporazuma, a opozicijski VMRO-DPMNE da je referendum nelegitiman jer je na njega izašlo samo 660.000 od 1,8 milijuna registriranih birača. U sljedećim danima ili tjednima vlada Zorana Zaeva pokušat će pridobiti šačicu opozicijskih parlamentarnih zastupnika i time skupiti većinu za provođenje potrebnih ustavnih promjena, a ukoliko joj to ne pođe za rukom, raspisat će se prijevremeni parlamentarni izbori jer Makedonija svoj dio sporazuma treba završiti do kraja prosinca. Obje su opcije, međutim, neizvjesne. Opozicija se nakon referenduma još dublje ukopala u svoj rov, a SDSM će prema istraživanjima dobiti izbore, no neizvjesno je hoće li dobiti svih 80 zastupnika koliko mu je potrebno za izmjenu ustava.

Više od imena važno mi je da uđemo u eu jer se sada mnogo krade. Naši političari samo obećavaju, a nikada ništa ne ispune, podjednako albanski i makedonski. Baš gledam zadnjih godinu dana kako ljudi kupuju torbe jer bježe u inostranstvo – govori Muhamed

Budući da se prijepor oko rezultata referenduma vrti oko statistike, je li Zaev u pravu kada kaže da je referendum uspio pitamo političkog analitičara Petra Arsovskog iz agencije za ispitivanje javnog mnijenja Kreatif, dok sjedimo u blizini Trga Makedonija, s ‘pogledom na dupe konja’ kojega jaše Aleksandar Veliki, kako se uvriježilo reći jer je spomenik toliko velik da je iz žablje perspektive teško vidjeti išta drugo. Arsovski smatra da Zaev nije potpuno u krivu i da se iz rezultata referenduma može zaključiti da je prevladavajuće raspoloženje birača oko postavljenih pitanja pozitivno.

- Maksimum birača koji je ikada glasao u Makedoniji je 1.100.000 ljudi, a izlaznost se obično kreće između 980.000 i 1.100.000. Ako usporedimo najveću izlaznost i one koji su izašli na referendum, dakle njih 660.000, dobijemo podatak da je većina onih koji obično glasaju u Makedoniji podržala ovaj sporazum. Ako dodamo još i nekoliko desetaka tisuća koji su u anketama govorili da podržavaju sporazum, ali nisu izašli na referendum jer su mislili da će se to pitanje riješiti i bez njih, svakako se dobije natpolovična većina - smatra Arsovski.

- S druge strane, opozicija tvrdi da vlada nije dobila cenzus i da referendum nije valjan, što je također točno. No teza opozicije pomalo je perverzna jer oni kažu da bi podržali sporazum u parlamentu da je protiv glasalo 400 umjesto 40 tisuća, što je paradoksalno - kaže Arsovski.

On dodaje i da podaci Svjetske banke i državnog zavoda za statistiku pokazuju da se iz Makedonije iselilo oko 400.000 ljudi, a pošto birački popisi nisu usklađeni s tom realnošću, prilično je izvjesno da je u zemlji u vrijeme održavanja referenduma bilo znatno manje od 1,8 milijuna službeno popisanih birača, što dodatno povećava udio onih koji podržavaju sporazum s Grčkom.

Nasumični razgovori s prolaznicima tu tezu uglavnom potvrđuju, ako se izuzmu oni koji s novinarima ne žele razgovarati. Jer kako kaže naš drugi sugovornik, Albert Musliu iz Asocijacije za demokratskih inicijative, nevladine organizacije iz većinski albanskog Gostivara, ‘nikome nije svejedno da ga se proglasi izdajnikom’. Referendum su naime pratile organizirane sabotaže u kojima se birače vrijeđalo i fotografiralo, a bilo je i fizičkih incidenata.

Na Trgu Makedonija na klupi smo zatekli umirovljenike Paulinu i Dragana, ona je radila kao bibliotekarka, on je bio strojarski inženjer. Uživaju u popodnevnom suncu dok se ispred njih u pravilnom ritmu uzdižu slapovi iz fontane. Oboje su na referendumu zaokružili ‘da’. Isto je učinila i jedna kći, dok druga nije mogla glasati jer se odselila u Sloveniju gdje još nije dobila sve papire.

- Nismo mi prezadovoljni ni SDSM-om - kaže Dragan - ali smo građani ove države i stalo nam je, zato smo podržali ovu inicijativu.

Kažu da su se nadali boljem rezultatu, ne vjeruju da će dogovori s opozicijom uspjeti pa je bolje ići na nove izbore, a ukoliko sve propadne, smatraju da će Makedonija zaglaviti barem na idućih deset godina.

- Za vrijeme Gruevskog bilo je puno kriminala, puno novca je pokradeno. Radio se ovaj luksuz koji vidimo oko sebe, dok 80 posto naroda jedva preživljava - dodaje Dragan.

Jedna im je kći s doktoratom iz stomatologije emigrirala ‘jer ovdje nema šanse’, druga ne radi iako je završila fakultet, dok zet, također visokoobrazovan, radi kao vozač za 200 eura. Na pitanje kakvi su međuetnički odnosi u zemlji, Paulina kaže da su Albanci sada ‘vrlo pozitivni’.

- Među albanskim strankama ima jako puno progresivnih političara koji nas vrlo ugodno iznenađuju svojim širokim stavovima - kaže ona, referirajući se na članove tri albanske stranke koje čine koalicijsku vladu sa Zaevljevim socijaldemokratima.

U starom dijelu grada, gdje se tiskaju restorani, štandovi, džamije i tržnica, sredovječni Muhamed prodaje torbe, mijenja ‘drugara koji je na putu u Istanbul’. Iako se ‘inače baš i ne bavi politikom’, na referendum je izašla cijela njegova porodica i svi su glasali za sporazum.

- Više od imena važno mi je da uđemo u EU jer se sada mnogo krade. Naši političari samo obećavaju, a nikada ništa ne ispune, podjednako albanski i makedonski. Baš gledam zadnjih godinu dana kako ljudi kupuju torbe jer bježe u inostranstvo. To nije dobro, ja kao otac troje djece mogu izdržati nekoliko mjeseci, ali mladi će zauvijek otići - govori Muhamed.

Nešto dalje od njega, 19-godišnji Alen već je jednom nogom u Njemačkoj. Prodaje palačinke i neizmjerno se veseli što će već iduće godine napustiti zemlju. Nije glasao, ne zanima ga jer će uskoro ionako otići, iako bi volio da Makedonija uđe u NATO. Odlazi zajedno s roditeljima i sestrom koja je teško bolesna, a njezino liječenje glavni im je motiv odlaska.

O odnosima Makedonaca i albanske manjine, koja čini 25 posto stanovništva, razgovaramo s Albertom Musliuom, koji nam kaže da je opozicija ‘širila opasan narativ da će Albanci odlučiti o ovom pitanju, detronizirati Makedonce i promijeniti im identitet’.

- Ta je priča mogla ostaviti dugoročnu ranu jer bismo se svađali narednih 15 godina - ističe.

Albanci su naime masovno podržali Prespanski sporazum, žele živjeti u Makedoniji i uči u EU i NATO. No ukoliko propadne ova inicijativa, koja se dogodila i zahvaljujući tome što ‘Grčka sada ima prvog poslijeratnog premijera koji se nije zakleo na Bibliju’, naš se sugovornik boji da bi se stvari mogle zakomplicirati.

- Makedonija nema ni minimalni kapacitet da Albance protjera, ali ni da ih natjera da žive u ovoj državi. Mi nismo manjina raspoređena po čitavoj zemlji, već smo izrazito homogeno naseljeni u pojasu koji graniči s Albanijom i Kosovom. Da su se Albanci htjeli odcijepiti od Makedonije, učinili bi to 1990. No ako propadne sporazum s Grčkom, stvari bi se mogle promijeniti. Došli smo do trenutka kada je ovaj problem postao rješiv i ako se to ne dogodi, bit će jasno da većinska zajednica to ne želi. A ako se zatim pojavi deset klinaca u mom Gostivaru i formira stranku za odcjepljenje, s kojim argumentima da im se tada suprotstavimo ako je jedina alternativa približavanje Rusiji, što je za albansku zajednicu neprihvatljivo - pita se Musliu.

On podsjeća da je VMRO-DPMNE iz posljednjih izbora izašao u prilično lošem stanju, pa sada provodi unutarnje čistke i nameće disciplinu, pokušava se konsolidirati, ali na način da se istovremeno ne distancira od prethodnog vodstva kako ne bi izgubio sigurnu jezgru svoje biračke baze.

- Vladali su 12 godina za koje su vrijeme zemlju doveli do prosjačkog štapa, krali su, hapsili i prisluškivali 20.000 ljudi. Zemlja je potpuno blokirana, ekonomija i infrastruktura zaostaju čak i za kosovskom, iako smo 1990-ih imali bolju infrastrukturu i od Hrvatske. Danas imamo vanjski dug od pet milijardi eura, specijalni sud za korupciju i bivšeg lidera koji je triput dnevno na sudu - kaže Musliu pa dodaje da se više ne može naći ni majstor da ti popravi frižider, a šoferi gradskog poduzeća masovno odlaze na Maltu.

Petar Arsovski također smatra da međuetnički odnosi nisu loši, naročito od prošlih parlamentarnih izbora, kada se prvi put dogodilo da je puno albanskih birača glasalo za makedonskog kandidata, Zaeva. No to, kaže on, ne odgovara albanskim strankama jer se stvara konkurencija.

- Polovica Makedonaca u odličnim je odnosima s Albancima jer žele istu stvar, a druga polovica se ipak više ljuti na te Makedonce nego na Albance, koji su uvijek bili za sporazum. Situacija se okrenula i na razini odnosa Makedonije i Grčke, gdje je sada pola grčkog društva na istoj strani s pola makedonskog. Sada imamo Zaeva, Ciprasa i To Potami (grčka centristička stranka, op. a.) zajedno sa zapadnom Evropom, a na drugoj strani vođu VRMO-DPMNE-a Mickoskog, Gruevskog i Kamenosa (vođa stranke desnice Neovisni Grci, op. a.) s Putinovom Rusijom - govori Arsovski.

Pričamo i o čuvenom ‘ruskom utjecaju’, ali i o pritiscima ostalih vanjskih sila bez kojih, to nitko ne spori, do ovog referenduma ne bi ni došlo. Arsovski kaže da je sporazum evidentno rezultat nastojanja EU-a, čiji su se mnogobrojni dužnosnici izredali u posjetima uoči referenduma, a naročito je to bilo vidljivo u postupcima Evropske pučke stranke i njemačkog CDU-a, koji je poslao upozorenje VMRO-DPMNE-u da će oni biti krivi ako sporazum propadne. Dodaje i da su njihova istraživanja pokazala da birači nisu bili naročito iznervirani pritiscima koji su se vršili iz redova euroatlantskih integracija, ali da su mnogobrojni međunarodni posjeti ‘stvorili ambijent u kojemu su ljudi pomislili da je stvar riješena pa da ne moraju ni glasati’.

- Kampanja ‘Bojkotiram’ dominirala je na društvenim mrežama. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi do koje je mjere ona sponzorirana iz Rusije, osim što znamo da je Facebook nakon intervencije ugasio nekoliko profila čije su IP adrese završavale u Rusiji, a mala stranka Jedinstvena Makedonija, koja je bila u asocijaciji ‘Bojkotiram’, otvoreno surađuje s Putinovom Jedinstvenom Rusijom - ističe Arsovski.

Musliu pak objašnjava da ‘Rusija može utjecati samo na Slavene, ali ne i na Albance, zbog čega je taj posao za njih odradila Turska’.

- Priča je koordinirana, samo što je mi dobijemo na turskom, a Makedonci na ruskom. Nama Turci prodaju islamizam, a Makedoncima Rusi pravoslavlje i orijentaciju prema istoku - kaže.

Ostaci kampanje za bojkot bili su vidljivi i tjedan dana nakon referenduma, a dio ekspoziture pronašli smo u parku koji je sada odvojen od centralnog gradskog trga trijumfalnom kapijom. Transparenti i plakati još uvijek vise po drveću, a nekoliko zagriženih protivnika sporazuma s Grčkom ne napušta položaje.

- Referendum je propao, ali mi smo i dalje ovdje jer sada pokušavaju u parlamentu progurati sporazum protiv volje naroda - kaže jedna građanka, dok povjesničar amater nudi svoje ‘radove’ u kojima piše kako je apostol Pavle prije dolaska Turaka išao širiti kršćanstvo po Evropi, pa u Kapadokiji zapisao toponime koji isto zvuče na ruskom i na makedonskom jeziku. Tvrdi da Albanci nisu Iliri jer su na Balkanski poluotok došli tek u križarskim ratovima, 2000 godina nakon ilirskog naroda, čiji je pak pripadnik bio rimski car Dioklecijan. Na pitanje zašto se protive promjeni imena i ulasku u euroatlantske integracije, prva gospođa ispaljuje kako im Evropa ‘želi utrapiti izbjeglice iz Sirije, Iraka i Irana, sve one teroriste koje su oni navodno udomili radi humanizma’.

- Žele nam uvaliti samoubojstvo, praktički da se samoukinemo kao država. To je i taktika Šiptara, koji će prvo tražiti dvojezičnost, a zatim i podjelu države i Veliku Albaniju - govori žena i zatim iznervirano izvlači plakat koji ‘dokazuje’ da je Grčka između 1912. i 1965. nad Makedoncima počinila ‘holokaust’.

Uz zadah dobro poznate mješavine nacionalizma, paranoje i teorije zavjere, udaljavamo se od poprišta bojkota, prisjećajući se riječi Petra Arsovskog kako vlada ‘koja provodi socijalni inženjering i pritom ima sve poluge u rukama može ponovno napisati povijest bez da joj se itko uspješno suprotstavi’.

- Bez ovog sporazuma sljedeća dva stoljeća ostat ćemo zaljubljeni u svoj patos i svoju bol, a polovica građana i dalje će biti uvjerena da su u evoluciji vrsta prvi bili Makedonci pa tek onda amebe - govori uz vedar ironijski odmak koji je, kako kaže, prilično tipičan za njegove sugrađane.

Barem za njegovu generaciju, dok je s mlađima malo drugačije jer bi revizionistički kič koji ih okružuje uskoro mogao biti jedina stvarnost koju poznaju. U takvim okolnostima, teško se oteti dojmu da će Makedonci izvući kraći kraj, koja god sfera interesa ih progutala.