Ponos
Dosta je bilo! Godinama već strane banke mrcvare građane ove države, potkradaju ih kreditima i varaju valutnim klauzulama, guraju u dužničko ropstvo i tjeraju iz stanova, ali sada su, izgleda, napokon prešle crtu nakon koje nema povratka. ‘Obavještavam Vas da smo moja obitelj i ja odlučili otići iz Erste banke zbog promoviranja i financiranja homoseksualnih aktivnosti i aktivista’, prelomio je Boris Havel, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, u dalekosežnoj poruci obližnjoj poslovnici. Njegov nekonvencionalni manevar – zatvaranje računa otvorenim pismom – kruži sada desničarskim portalima kao hvalevrijedan primjer građanskog neposluha, pobune i otpora. Profesor se, doznajemo tamo, zgrozio kada je ovoga ljeta vidio da Erste banka reklamom podržava zagrebački Prajd. ‘Od svoje banke ne očekujem da propagira nikakve, a pogotovo ne kontroverzne i bizarne političke, ideološke i svjetonazorske projekte’, tumači zato nadležnoj službenici, podsjećajući za svaki slučaj da je Hrvatska ‘kršćanska zemlja u kojoj dominiraju tradicionalne vrijednosti.’ Ne bi li uklonio i posljednju, minimalnu sumnju u prave motive svoje odluke, na izlaznim vratima napominje: ‘Usluga Vaše banke i Vas osobno u pitanjima bankarstva bila je izvanredno profesionalna. Bio sam Vaš klijent otkako sam se doselio u Hrvatsku prije više od 15 godina. Pokazali ste ljubaznost, stručnost i angažiranost u pitanjima bankarstva.’ Nema dakle baš ničega što bi Erste banci mogao zamjeriti prosječan kršćanin, Hrvat i korisnik, da nije onog reklamnog angažmana na promicanju LGBTIQ prava. ‘Budući da se ta politika kreira izvan Hrvatske’, poentira u završnom retku politolog, ‘shvaćam je i kao oblik kulturološkog i svjetonazorskog kolonijalizma.’
Nije da bismo inače profesoru Havelu u ‘Neprijateljskoj propagandi’ poklonili posebnu pažnju: čovjek koji je prije 15 godina imigrirao u Hrvatsku danas je ovdašnjoj javnosti polupoznat kao veliki protivnik imigranata, na fakultetu predaje bliskoistočne odnose a na Twitteru zastupa tezu da državom vladaju ‘bruxelleski poslušnici’ čiji je ‘glavni projekt masovno naseljavanje bliskoistočnih muslimana u Hrvatskoj’, lupeta o banci koja financira ‘homoseksualne aktivnosti’, i tako dalje, i tako niže, iz paradoksa u paranoju, iz ksenofobije u homofobiju, sve do razine na kojoj uobičajeno obitava tipičan domaći desničarski intelektualac. Ne bismo mu dakle poklonili posebnu pažnju da nije baš to što jest: ovako, na primjeru profesora Havela možemo laboratorijski istražiti kako se tipični domaći desničarski intelektualac nosi s izazovima stranog bankarskog sektora.
Ne kažemo da mu je pritom lako: austrijski Erste, s kojim je profesor sve donedavno zadovoljno poslovao, u Hrvatsku je došao još 2000. godine, pokupovavši budzašto četiri ovdašnje banke u sklopu organiziranog prodora na istočnoevropska tržišta. Dvije godine kasnije osnovao je i vlastiti mirovinski fond: kroz privatizaciju mirovinskog sustava, provedenu prema modelu Svjetske banke, izvukao je zatim milijarde kuna, a čitavu operaciju Hrvatska je platila s oko 20 posto današnjeg javnog duga. U godinama uoči velike ekonomske krize Erste je plasirao i kredite u švicarskim francima, iako je – dokazano – znao koliko su štetni za korisnike: sada, nakon prisilne konverzije, tuži Hrvatsku arbitražnom sudu u Washingtonu na iznos od skoro 60 milijuna eura zbog pretrpljene štete. Ukratko, jedna je zapadna banka preuzela nekoliko naših pa zatim iskoristila zapadnjačke valute i poslovne modele da profitira na račun hrvatskih građana, da bi danas, evo, kompletnu državu tužila Zapadu: tipični domaći desničarski intelektualac u tijelu profesora Havela, međutim, nijednom u gotovo dvije decenije nije primijetio da se takva politika ‘kreira izvan Hrvatske’, niti mu se učinilo da promatra neki ‘oblik kolonijalizma’, niti da su tim kolonijalizmom ugrožene ‘tradicionalne vrijednosti’ poput, recimo, drevnog običaja da obitelj posjeduje stan iz kojeg je nitko neće izbaciti. Naprotiv: vidio je samo ‘ljubaznost, stručnost i angažiranost u pitanjima bankarstva’. I tako sve dok na red nisu došli Prajd i LGBTIQ prava. Tada je nastupio užas, tada je nastupila strava.
Zvuči neobično, a zapravo je logično: govorimo, ipak, o čovjeku koji hvali ljubaznost banaka dok mu one izbacuju sugrađane na ulicu, legalno pljačkaju državu i tjeraju je pred sud. Sasvim je jasno zašto ga je Povorka ponosa tako izbezumila: s ponosom se – po svemu sudeći – susreo prvi put.
Akademija
Pretprošloga tjedna, kada je skupina uglednih arhitekata zatražila od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti da se javno očituje o skandaloznom projektu ‘Zagrebački Manhattan’ Milana Bandića, iz zgrade na Trgu Nikole Šubića Zrinskog procijedili su nešto o tome da se ‘HAZU ne izjašnjava o dnevnopolitičkim pitanjima’, a posebno se ne izjašnjava ‘ako dolazi do suprotstavljanja između pojedinih interesnih skupina ili političkih stranaka’, a najposebnije se ne izjašnjava ‘o pitanjima lokalnog karaktera’. Nemojte da vas ovo frfljanje buni: glavna pretpostavka skakanja u vlastita usta je odsustvo zubi. Niti tjedan kasnije, naime, na službenim stranicama HAZU-a čitamo vijest o uspješnom sastanku koji je s predsjednikom Velimirom Neidhardtom i nekolicinom uglednih akademika održala Martina Bienenfeld, direktorica Turističke agencije Grada Zagreba, usto i dugogodišnja pouzdana Bandićeva suradnica, stranačka kolegica i nositeljica liste na prošlim izborima. Na ugodnom druženju, doznajemo, razgovaralo se o ‘unapređenju dosadašnje uspješne suradnje HAZU-a i TZ Grada Zagreba na promociji glavnog grada Hrvatske kao turističke destinacije’. Sva potencijalna pitanja nakon toga postaju suvišna. Poput: zašto HAZU surađuje na turističkoj promociji Zagreba ako izbjegava ‘pitanja lokalnog karaktera’? Ili: kako to čini ako znamo da turistička gentrifikacija glavnog grada svakodnevno dovodi do ‘suprotstavljanja pojedinih interesnih skupina i političkih stranaka’? Također: spada li institucionalna šutnja o ‘Zagrebačkom Manhattanu’ više u polje turističke promocije ili u domenu osobne komocije? Umjesto odgovora zato nudimo prijedlog: uskoro, kada gradonačelnik primi počasni doktorat zagrebačkog Sveučilišta, nestat će i posljednja zapreka da ga se promovira u akademika, pa eto lijepe prilike HAZU-u da vlastitu servilnost formalizira do kraja. Ukratko: Milana za člana!
Protest
Korisna lekcija iz kulturnog otpora stiže nam zato iz Novog Sada. Tamo je, u Muzeju savremene umetnosti, pod naslovom ‘Velike izložbe kao polje društvene moći’ održana tribina na kojoj su govorila šestorica sudionika: redom poznatih umjetnika i znanstvenika, redom kulturnih uglednika, redom muškaraca. Tribinu je zato, usred programa, prekinula skupina kustoskinja, umjetnica i povjesničarki umjetnosti, ustavši iz publike s visoko podignutim transparentima na kojima je pisalo ‘Moć je spektakl, a vi ste debakl’, ‘Kustoskinja žena je sa velikom kitom, moćni umetnik pred njom postaje pitom’, ‘Npr. Jean-Hubert Martin, kad na njega pomislim, propadne mi ten’… U proglasu su poručile: ‘Izražavamo nezadovoljstvo zbog načina organizovanja tribine koji nameće toksični maskulinitet kao način komuniciranja, delovanja i ostvarivanja uspeha, kako u polju umetnosti i kulture, tako i u društvu uopšte.’ Nakon kraćeg protesta, napustile su dvoranu, a s njima je izišao manji broj posjetiteljica i posjetioca: većina je ipak ostala do kraja da čuje kako odnose moći tumače ozbiljni dečki.
In memoriam Daniel Johnston
Otišao je dobri duh američke indie scene: Daniel Johnston, veliki dječak i nježni lunatik, umro je 11. septembra, u 58. godini, od infarkta. Svoje prve albume, poput ‘Songs of Pain’ (1981.), ‘More Songs of Pain’ (1983.) i ‘Yip/Jump Music’ (1983.), snimao je kod kuće, na jeftinom kasetofonu, sam je za njih crtao uvrnute covere, a onda ih dijelio gostima lokalnog McDonald’sa u kojem je čistio stolove. Do kraja decenije mala, posvećena publika već ga je opsesivno pratila. Kada se, u poznatoj epizodi, Kurt Cobain početkom 1990-ih pojavio na dodjeli MTV Music Awards noseći majicu s ilustracijom albuma ‘Hi, How Are You’ (1983.) a globalna armija Nirvaninih fanova preko noći otkrila iščašenog teksaškog kantautora, Johnston je već neko vrijeme ležao u bolnici s dijagnozom šizofrenije i bipolarnog poremećaja. Pokušaji velikih američkih izdavača da ga, na valu tadašnje popularizacije alternativne muzike, pretvore u novog medijskog superstara propali su vjerojatno baš zbog toga. Johnstonov opus ljuljao se tako do samoga kraja na rubu kultnog statusa i hipsterske eksploatacije, o njemu su snimali filmove (poput potresnog ‘The Devil and Daniel Johnston’ Jeffa Feuerzeiga iz 2005.), obrade njegovih pjesama snimali su Tom Waits, Beck, The Flaming Lips… Nikada nije pripitomio vlastite demone: ‘He was smiling through his personal hell/ Dropped his last dime in a wishing well/ But he was hoping to close and then he fell/ Now he’s Casper the Friendly Ghost…’ (‘Casper the Friendly Ghost’, 1983.)
Miran let, nesretni majstore: hvala za muziku, hvala za stihove.
