Ako Melania postaje "prva lady", onda će Elon biti nešto kao "prvi buddy", zajebavaju se ovih dana američki liberalni mediji pošto im ništa osim zajebancije ionako ne preostaje. Jer u ponedjeljak, 20. januara, nakon Trumpove svečane inauguracije njegov će novi BFF postati najutjecajniji neizabrani čovjek svjetske politike: globalne odnose moći kreirat će manični dinamični duo, dvoglava praznoglava zvijer gladna novca i obožavanja. Ili tako barem izgleda na temelju prethodnih nekoliko tjedana.
Dok Donald Trump najavljuje aneksiju Kanade i Grenlanda, Elon Musk prijeti američkim "oslobađanjem" Britanaca od "tiranije" tamošnje demokratski izabrane vlasti, uoči skorih njemačkih izbora otvoreno promovira postfašističku Alternative für Deutschland oko koje su sve parlamentarne stranke postavile cordon sanitaire i općenito podržava ekstremnu desnicu uzduž i poprijeko našeg isprepadanog kontinenta. A dok molestiraju svoje zapadne saveznike, prema Kini i Rusiji su obojica suzdržaniji pa se čini da ulazimo u razdoblje svakodnevnog političkog bullyinga i ničim obuzdanog prava jačega, što – gledano s ove strane Atlantika – ne izgleda kao posebno vesela perspektiva.
Sviđalo se to nekome ili ne, međutim, Trump i Musk su tu. Ili, kako bi rekao slogan društvene mreže X, još uvijek poznatije kao bivši Twitter: It's what’s happening. Usred njihovih svakodnevnih prijetnji i zastrašivanja lako je zato smetnuti s uma da se ovaj kaotični desničarski bromance ustvari rodio sasvim nedavno. Musk je naime godinama otprilike jednakim iznosima donirao i demokrate i republikance, najčešće u onim američkim državama gdje su pogoni i sjedišta njegovih kompanija. U prethodna dva ciklusa predsjedničkih izbora glasao je, prema vlastitom priznanju, protiv Donalda: 2016. godine za Hillary Clinton, a 2020. za Joea Bidena.
Od izbora Trumpa za predsjednika SAD-a početkom novembra do danas, kroz jedva nešto dulje od dva mjeseca, Muskovo bogatstvo povećalo se za frapantnih 77 posto, što onih 250 milijuna doniranih predizbornih dolara čini jednom od njegovih boljih investicija
Još u martu prošle godine javno je tvrdio da na novim izborima neće podržati nikoga. Preokret nastupa tek nakon pokušaja atentata na Trumpa u gradiću Butler u Pennsylvaniji, sredinom jula. Nakon toga, kroz samo nekoliko mjeseci, Musk ulijeva 250 milijuna dolara u Trumpovu kampanju, postaje njegov najveći pojedinačni donator i paradira po predizbornim skupovima novootkrivenog liblinga sa zlatnom MAGA šiltericom na glavi. Iz brzine kojom je promijenio vlastita politička uvjerenja dalo bi se zaključiti da uvjerenja ni nema: u politici nastupa kao i u biznisu, impulzivno, mimo većine savjeta i nepokolebljivo siguran u ispravnost svojih odluka. Na računu pritom drži nešto više od 470 milijardi dolara – otprilike dvostruko više od drugog najbogatijeg čovjeka svijeta Jeffa Bezosa – kao dokaz da odluke ipak ne donosi bez razloga.
Ako su milijarde dokaz, onda mu se i ova, najnovija odluka itekako isplatila: od izbora Trumpa za predsjednika SAD-a početkom novembra do danas, kroz jedva nešto dulje od dva mjeseca, Muskovo bogatstvo povećalo se za frapantnih 77 posto, što onih 250 milijuna doniranih predizbornih dolara čini jednom od njegovih boljih investicija. Svejedno, ne bi bilo sasvim točno opisati ga kao ciničnog poslovnjaka kojem politika služi samo da bi ostvario privatne interese. Jer Musk nije Mark Zuckerberg, taj zelig svjetskog biznisa koji je strpljivo pričekao rasplet izbora pa tek onda prilagodio retoriku i poslovnu politiku željama novog vladara, bacajući pod voz odrede fact-checkera i predstavljajući se, najednom, kao žrtva Bidena.
Ne, Musk je ipak čitav svoj ulog stavio na Trumpa još onda kada su izborni rezultati bili daleko od izvjesnih: on nije zelig, nego je zelot. Još je pogrešnija, međutim, sama dilema između "ciničnog" i "iskrenog" Muska, između jedne verzije koju ne zanima ništa osim vlastitog profita i druge verzije gorljivog preobraćenika, novopečenog prvoborca ekstremno desnih, "anti-wokerskih" politika. Pitanje Muskovih najdubljih uvjerenja, naime, gotovo je nevažno u odnosu na pitanje sistema koji omogućuje da osoba tako labilnih, lako promjenjivih političkih stavova isključivo zahvaljujući svome bogatstvu i mimo bilo kakvog demokratskog legitimiteta kroz samo nekoliko mjeseci postane jedan od glasnijih i važnijih aktera svjetske politike.
Stara je to pouka svake antikapitalističke kritike: problem nije u najbogatijim ljudima svijeta, nego u političko-ekonomskom poretku koji stvara uvjete da rijetki pojedinci postanu tako bogati i toliko moćni. Ako s Muskom ipak dobivamo nešto novo, onda je to konačna, neporeciva personifikacija dugotrajnog procesa stapanja politike i ekonomije pod diktatom kapitalističkih odnosa. Jer čak ni najzagriženiji proponenti kapitalizma više ne mogu poreći: ovako, eto, izgleda nedodirljivi šampion globalne tržišne utakmice, ovako izgleda ono najbolje i najuspješnije što nam kapitalizam danas ima za ponuditi.
Kome god su se lijeva upozorenja na opasnost prepuštanja medija logici tržišta činila promašena, taj neka sada skokne na Muskov X: mrežu koja se pod parolom apsolutne slobode govora pretvorila u digitalnu močvaru lažnih vijesti, mrzilačkih stavova i najsumanutijih teorija zavjera
Sa svojim raketama, interplanetarnim planovima za veliku seobu čovječanstva i profilom zlikovca iz filmova o Jamesu Bondu, on je nešto poput pomahnitale muskote svjetskog ekonomsko-političkog poretka: nikakvo dakle zastranjenje, nikakva aberacija, nego utjelovljenje naizgled neograničene moći koju kapitalistički sistem može dati jednoj osobi. I, pritom, hodajuća potvrda opravdanosti svih onih ljevičarskih kritika koje su se do jučer iz očišta "umjerenog centra" mogle činiti pretjerane, suviše apstraktne ili naprosto nerealne.
Jer doista, kome god su se, recimo, lijeva upozorenja na opasnost prepuštanja medija logici tržišta činila promašena, taj neka sada skokne na Muskov X: mrežu koja se pod parolom apsolutne slobode govora pretvorila u digitalnu močvaru lažnih vijesti, mrzilačkih stavova i najsumanutijih teorija zavjera, na kojoj njen vlasnik u ekskluzivnom intervjuu s kancelarskom kandidatkinjom AfD-a Alice Weidel opušteno čavrlja o tome kako Hitler zapravo nije bio desničar, nego komunist, prema čijim internim pravilima Zuckerberg sada transformira svoj Facebook i koja danas postavlja okvir mainstream rasprava.
Tko je iskreno vjerovao u ideološku bajku o "slobodnom tržištu" kao najpravednijem arbitru ekonomskog uspjeha, neka pregleda stotinjak ugovora što ih je s Muskovim kompanijama sklopila američka administracija: samo prošle godine zahvaljujući njima kroz izravne subvencije dobio je od države oko tri milijarde dolara, a od ove će godine sjediti u nadzornom odboru novoosnovanog Odjela za učinkovitost vlade, režući javno financirane usluge i nadzirući ista ona tijela koja bi trebala nadzirati njegove poslove. Tko je, napokon, smatrao da umjerenoj politici podjednaka opasnost prijeti od "ekstremne ljevice" i "ekstremne desnice", neka provjeri kako Elon Musk – otvoreni promotor evropskih postfašista s prilično relaksiranim odnosom spram demokratskih procesa – opisuje vlastitu poziciju: nije on nikakav "ekstremni desničar", reći će, pa čak ni konzervativac, nego zastupnik "umjerene politike".
Ironija je, naravno, u tome što ova hodajuća potvrda opravdanosti lijeve kritike kapitalizma stupa na političku scenu u trenutku kada je ljevica poražena na svim frontama. Ako je nakon velike recesije prije 15-ak godina krenula u ofanzivu, brzo je – od kapitulacije grčke Sirize, preko neuspjeha Bernieja Sandersa na predizborima američkih Demokrata do debakla britanskih laburista pod vodstvom Jeremyja Corbyna – položila oružje. I kao što američkim liberalnim medijima ne preostaje ništa osim zajebancije na račun prvog buddyja Amerike, tako ni antikapitalistička ljevica ne može napraviti mnogo više od toga da cimne skeptike: pogledajte sada kako će izgledati svjetska politika koju oblikuje superbogati agent kaosa, o tome smo vam, eto, govorili. Ali od cimanja nema velike koristi. Dosadnim podsjećanjem na vlastita predviđanja i iritantnim dokazivanjem intelektualne superiornosti uspješna se politika naprosto ne vodi.
Naravno, politički su procesi ipak nešto kompliciraniji od ovakvih brzopoteznih kolumnističkih sinteza i sumnjivih analitičarskih one-linera. I mnogo su, uostalom, otvoreniji: nije isključeno da će Musk nestati s političke pozornice jednako brzo kao što je na nju stupio ili da će, barem, uskoro završiti u drugom planu. Već sada se, uostalom, vidi čitav niz točaka na kojima bi uskoro mogla pući njegova ljubav s prvim čovjekom Amerike i kompletnom Republikanskom strankom. Najmanji je problem pritom otpor evropskih liberala i socijaldemokrata, od njemačkog kancelara Olafa Scholza kojeg je Musk nazvao "budalom", a ovaj nehajno odmahnuo rukom poručujući da "ne treba hraniti trola", preko norveškog premijera Jonasa Gahra Størea kojeg brine to što se čovjek "s ovakvim pristupom društvenim mrežama i ogromnim ekonomskim resursima tako izravno miješa u unutrašnju politiku drugih država" pa do francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji se čudi: "Tko bi rekao da će vlasnik jedne od najvećih društvenih mreža podržavati novi svjetski reakcionarni pokret i direktno intervenirati u strane demokratske izbore?"
Ali razjedinjena i slabašna Evropa, koga briga: za samog Muska mnogo je opasnije nezadovoljstvo među Trumpovim pristašama, svim onim dobrim starim magašima, amerikafirstašima i mrziteljima imigranata kojima nouveau riche uljez ozbiljno ide na živce. "On je istinski zao tip, vrlo zao tip", objavio je tako nedavno glasnogovornik te struje Steve Bannon: "Izbacit ću ga odavde prije Trumpove inauguracije." Glavna zona sukoba trenutno je odnos prema imigrantima, na kojem je Trump gradio svoju predizbornu kampanju: dok ih čvrsta jezgra trumpofila jednostavno želi potjerati preko granice u što većem broju, Musk i njegova ekipa iz Silicijske doline veliki su zagovornici posebnih, tzv. H-1B viza za visokoobrazovane strane stručnjake koje zapošljavaju u svojim IT-kompanijama.
Prvi tvrde da svi ti indijski inženjeri i matematičari kradu radna mjesta poštenim Amerikancima, dok Elon uzvraća da razvijaju njegov biznis, a ono što je dobro za najbogatijeg američkog poslodavca, inovatora i vizionara mora biti dobro i za čitavu Ameriku. U perspektivi, tu je i problem Muskovog angažmana u onom Odjelu za učinkovitost vlade, gdje ne figurira samo kao udžbenička definicija sukoba interesa nego i kao netko tko dolazi bez bilo kakvog suvislog plana: prvo je najavio da će srezati potrošnju države za dva bilijuna dolara, odnosno oko 30 posto godišnjeg budžeta, zatim je reterirao na kudikamo skromnijih 500 milijardi, a stručnjaci su već sada sigurni da će njegovi zahvati morati biti mnogo oprezniji i da ga naposljetku čeka sudbina svih onih koji su uzaludno pokušavali reformirati kanale proračunskog ulaganja antagonizirajući javne službenike, umjesto da ih shvate kao potencijalne saveznike.
Što se tiče vanjske politike, tenzije bi mogle nastati oko odnosa spram Kine, glavnog globalnog konkurenta SAD-u, gdje Musk posjeduje pogone za proizvodnju Tesle, kompanije koja mu donosi najveće prihode. I Trumpova najava skorog okončanja rata u Ukrajini, na kraju krajeva, kosi se s Muskovim interesom, pošto mu američka vlada isplaćuje tajne, ali sigurno nezanemarive iznose za korištenje usluga Starlinka, satelitskog servisa koji Ukrajini osigurava internetsku vezu.
Na bilo kojem od ovih pitanja – i ne samo na njima – mogla bi se dakle okončati ljubavna priča novog američkog predsjednika i njegovog najvećeg financijera. Hoće li se to doista dogoditi, teško je procijeniti, pošto je Musk u ionako nepredvidivu Trumpovu politiku unio novi impuls kaosa. Kako god se priča razvijala, međutim, trenutni prizor ove romantične buddy buddy tragikomedije vrijedi screenshotati i dobro zapamtiti. Ako ni zbog čega drugog, onda kao upozorenje: točno ovo dobijemo onda kada svjetsku medijsku komunikaciju, goleme državne potpore i astronomske ekonomske resurse damo samo jednom čovjeku.
