Smetnje u programu
Na dan kada je Hrvatska radiotelevizija objavila da ukida ‘Hrvatsku uživo’, i to zato što je ‘prepolitična’, urednica Sanja Mikleušević Pavić otvorila je emisiju opširnim, petnaestominutnim prilogom o obilnim obalnim poplavama: započela je detaljnim izvještajima iz Zadra i manjih istarskih gradova, ugostila akademika Mirka Orlića koji je ukratko objasnio uzroke klimatskih promjena, sažeo višegodišnje projekcije, upozorio na nužnost smanjenja globalne emisije stakleničkih plinova i hitnog prelaska na alternativna goriva… Dan kasnije, uredničku palicu preuzima Maja Sever: HDZ-ov zastupnik Petar Škorić upravo je defejscirao po Facebooku proglasivši je ‘SDP-ovim propagandistom’, mrziteljicom svega hrvatskog i promotoricom totalitarističkih ideologija, a ona je, igrom slučaja, emisiju otvorila baš oštrim novinarskim prilogom o žestokoj krizi u SDP-u, pa nastavila problemima dentalnih tehničara isključenih iz zdravstvenog sustava kojima se u isto vrijeme nije bavila nijedna nacionalna televizija, da bi završila reportažom s Bosuta, gdje je održan prvi maraton lađa u kojem su sudjelovale osobe s invaliditetom.
Tako nekako, eto, na sasvim slučajnom uzorku emisije – slučajnom zato što je HRT u ta dva dana od nje napravio slučaj – izgleda ono što Maja Sever i Sanja Mikleušević Pavić rade u ‘Hrvatskoj uživo’. Urgentne lokalne teme stručno postavljene u širi globalni kontekst; odgovorno praćenje stranačke politike bez obzira na ideološke predznake; prostor za društvene probleme koji komercijalnu konkurenciju naprosto ne zanimaju; dragocjene televizijske minute otvorene onima koji do njih skoro nikada ne dolaze, marginaliziranima, zanemarenima, nevidljivima… I točno tako je izgledao u posljednjih 13 godina: tih tridesetak poslijepodnevnih minuta značile su kratak interval u kojem se javna radiotelevizija stidljivo približavala svojoj svrsi, iznenada postajala socijalno osjetljiva, zainteresirana za ekološka pitanja, sudbinu slabijih, bolesnih i siromašnih. Zato ona tupava optužba za ‘političnost’ nije samo novi u nizu dokaza diletantizma aktualnog HRT-ovskog vodstva na čelu s Kazimirom Bačićem. Niti je, uostalom, samo otužni refleks odluka kompletnog političkog lanca – od premijera Plenkovića, preko ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek pa sve do opskurnog defejskatora Škorića – koji takvo vodstvo omogućuju. Ona je naime promašenija čak i nego što na prvi pogled izgleda. Jer nije problem ‘Hrvatske uživo’ to što se nekome mogla učiniti ‘prepolitična’. Upravo suprotno: problem je hrvatske politike što odavno nema nikakve veze s vrijednostima na kojima je počivala ta emisija.
Tragovi krede
U glavnom gradu Hrvatske, na Trgu Republike Hrvatske, ispred Hrvatskog narodnog kazališta – tamo gdje nacionalni identitet, ukratko, sve više nalikuje opsesivno-kompulzivnom poremećaju – Oliver Frljić i tri polaznice njegove kazališne radionice ispisali su kredom po asfaltu stihove iz antifašističkih pjesama jugoslavenskih pjesnikinja i pjesnika. Ljubica Ivošević-Dimitrov, Branko Ćopić, Ivan Goran Kovačić, Aco Šopov. ‘Smatramo da se antifašizam ne može zatvoriti u uske nacionalne okvire’, rekao je Frljić medijima nešto što bi u drukčijim okolnostima zvučalo kao benigna, samorazumljiva konstatacija, dok kod nas, ovdje i danas, djeluje kao ozbiljna politička provokacija. Prosvjedna akcija protiv preimenovanja dojučerašnjeg Trga maršala Tita, održana u sklopu Ganz novog festivala, prošla je začudo bez incidenata, a tragovi krede zadržali su se tek do prve kiše, pa nam preostaje samo da ovdje zabilježimo ono što na trgu više ne piše: ‘Je l’ vam sudba grozna; je l’ vam život klet; / Dal’ vam slaba čeda, gola, gladna mru; / Dal’ vam silni prava čovečanska tru? / Ne kunite svet: / Smelo glavu gore, u borbu napred!’ (Ljubica Ivošević-Dimitrov, ‘Napred’, 1902.)
Sex sells
Negdje oko polovice pilot-epizode ‘The Deucea’, nove serije autora briljantne ‘Žice’ Davida Simona, studentica Abby ulazi u zadimljenu sobu kampusa, podiže s neurednog poda neku odbačenu, debelu knjigu pa pita okupljeno studentsko društvo: ‘Jeste li vi ovo uopće čitali?’ Cure i momci ne obraćaju pažnju, dodaju džoint, dogovaraju naručivanje pizze; kamera sasvim kratko, na sekundu ili dvije, prelazi preko naslovnice knjige, a mi ondje čitamo naslov kapitalne studije Johna Maynarda Keynesa ‘Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca’. U jedan naizgled nevažan, kratkotrajan kadar stala je tako većina onoga što, po svemu sudeći, Simona u seriji zanima. O ‘The Deuceu’ će se, jasno, najviše govoriti kao o socijalnoj fresci naglog uspona porno-industrije sedamdesetih, hvalit će se reljefna rekonstrukcija tadašnjeg New Yorka, komentirati blic-kadrovi penisa u erekciji. Kroz priču o prostitutkama, njihovim pimpovima i porno-filmovima slaže se međutim mozaik američkog društva koje – baš poput onih napušenih studenata – od početka sedamdesetih nonšalantno ignorira pouke kejnzijanske ekonomije, zaboravlja na socijalnu zaštitu, čvršća prava radnika i snažne javne investicije, dok vladajuća klasa uspješno kroji neoliberalnu državnu politiku u skladu s vlastitim interesima. ‘Serija nije toliko zainteresirana za raspravu o tome jesu li pornografija i prostitucija dobre ili loše’, objašnjava Simon u intervjuu Guardianu. ‘Prihvaćam ih naprosto kao nešto zadano ljudskom prirodom. Ali ako moraju postojati, kamo ide novac? Što se događa sa seksualnim radnicama i radnicima? Tko profitira? Kako se kompletno društvo preslaguje da bi ostvarilo taj profit, sudjelovalo u njemu ili došlo do proizvoda? To su stvari koje su mi daleko interesantnije. (…) Ako slijedite trag novca i moći kako biste vidjeli tko tu na kraju ostaje potrošen, a tko biva uzvišen, onda imate mnogo zanimljiviju priču.’
‘The Deuce’ dakle nije, kao što su mediji najavljivali, samo serija o pornografiji: od Simona takvo što ne bismo ni očekivali. Problemi klase tu se presijecaju s nevoljama roda i rase, učinci pornografije dalekosežniji su i složeniji: ‘To je danas multimilijunska industrija koja utječe na način na koji prodajemo sve, od piva preko automobila do jeansa. Jezik pornografije sada je ugrađen u našu kulturu. Čak i ako ne konzumirate pornografiju, konzumirate njenu logiku.’
Druga epizoda serije emitira se u nedjelju, 17. septembra, a pilot koji traje ambicioznih osamdesetak minuta još je od kraja avgusta dostupan različitim legalnim i ilegalnim onlajn kanalima. Ono što smo vidjeli itekako obećava.
Festival u Veneciji
Pobjedom filma Guillerma del Torra ‘Oblik vode’ – fantastične melodrame o romansi nijeme čistačice i neobičnog humanoidnog bića koje CIA proučava u skrivenom laboratorijskom akvariju – završen je 74. filmski festival u Veneciji. Srebrnoga lava i veliko priznanje žirija dobio je Samuel Maoz za pripovijest o pogibiji izraelskoga vojnika u ‘Foxtrotu’, a pošto se festivalski program manje-više čita kao opširna najava naslova koje ćemo uskoro gledati u domaćim kinima – ili ih, barem, skidati s torrenta – evo i sažetog previewa jesenske filmske sezone. ‘Suburbicon’ Georgea Clooneyja – uz asistenciju braće Coen u koscenarističkim rolama – pripovijeda o iznenadnoj provali nasilja u idiličnom američkom gradiću, ali kritičare baš i ne oduševljava; tek nešto više im se svidio psihološki horor Darrena Aronofskog ‘Majka!’. ‘Smanjenje’ Alexandera Paynea iščašena je SF-satira o čovjeku koji se odlučuje smanjiti na visinu od desetak centimetara, ‘Outrage Coda’ je završni dio yakuza-serijala Takeshija Kitana, akcijski spektakl ‘Zhuibu’ (‘Lov na čovjeka’) Johna Wooa barem je podjednako nasilan. Dosta se govori i o dokumentarcima: najviše o dobitniku nagrade kritike Fredericku Wisemanu, čiji je ‘Ex Libris: New York Public Library’ ambiciozna studija svakodnevice najveće američke knjižnice, a tu su i ‘Human Flow’ razvikanog Aija Weiweija, posvećen izbjegličkoj krizi, ‘Vrag i otac Amorth’ u kojem se William Friedkin vraća temi egzorcizma, ‘Ryuichi Sakamoto: Coda’ Stephena Schiblea, film o sjajnom japanskom kompozitoru…
In memoriam Slavko Goldstein
Dok ovaj broj Novosti odlazi u tisak, saznajemo da je u Zagrebu, u 90. godini, preminuo Slavko Goldstein: antifašist i partizan, kasnije jedna od najistaknutijih figura ovdašnjeg intelektualnog života, novinski i radijski urednik, osnivač redakcije Vjesnika u srijedu, utemeljitelj nakladničkih kuća Liber i Novi Liber, predsjednik Židovske općine u Zagrebu i Savjeta Spomen-područja Jasenovac. Goldstein je uredio više od 150 knjiga, pisao scenarije za filmove ‘Signali nad gradom’ (1960.) Živorada Mitrovića, ‘Prometej s otoka Viševice’ (1964.) Vatroslava Mimice, ‘Četvrti suputnik’ (1967.) Branka Bauera i ‘Akcija stadion’ (1977.) Dušana Vukotića; koautor je knjige ‘Holokaust u Zagrebu’ (2001.), autor višestruko nagrađivane ‘1941. – godine koja se vraća’ (2007.)… Tekstove je objavljivao i na našim stranicama: tu ćemo se s intelektualnim velikanom dostojno oprostiti u narednim brojevima.
