“Političke elite podgrijavaju traumu k'o jučerašnju šniclu da bi bila na radnoj temperaturi i da bi ljude plašili ratom, jer nemaju što drugo ponuditi. A od sintagme 'političke elite' gora je još samo sintagma - 'međunarodna zajednica'”, kazao je bosanskohercegovački redatelj, scenarist i pisac Namik Kabil u emisiji Vide TV Zavidavanje by Lado Tomičić, koju možete gledati na ovoj poveznici.
Kabil je autor pet romana, nekoliko dokumentaraca i scenarija, od kojih su najpoznatiji scenarij za znameniti igrani film “Kod amidže Idriza” redatelja Pjera Žalice te Kabilov dokumentarac “Informativni razgovori”, nagrađen na Sarajevskom filmskom festivalu.
Tomičić je s Kabilom razgovarao u povodu dodjele nagrade Predrag Matvejević za njegov posljednji roman “Beskućnik“, koja mu je dodijeljena proteklog tjedna u Zagrebu. Razgovarali su o umjetnosti i politici te o Kabilovu rodnom Trebinju, iz kojega je početkom devedesetih otišao u Tuzlu pa u Zagreb i potom u Ameriku, iz koje se devet godina kasnije vratio s teškim iskustvom usamljenog izbjeglice koji preživljava, vozi taksi, školuje se i pokušava pisati scenarije.
Kabil se složio s voditeljevim dojmom da “cijela Bosna živi u jučerašnjici”. “Kad vidiš Titove slike u slastičarnama, u brijačnicama, pitaš se, pa zar niste shvatili da je čovjek umro?”, kazao je. “Ali nije to uopšte slučajno: nije to nikakvo romantiziranje, nego strah od neizvjesne sadašnjosti i budućnosti, jer ljudi ne vide kako se ovo u Bosni može raspetljati. Napraviti funkcionalnu državu od BiH, to možda Chuck Norris da proba. Koliko znam, Liban je zadnja zemlja s tolikim omjerom religija, i vidi na šta liči. Danas da u Bosni doneseš funkcionalan ustav, a znamo koliko smo daleko od njega, trebalo bi ti deset, petnaest godina da demontiraš sve što je, kako bi rekao Johnny Štulić, krivo sraslo od devedesetih”, primjećuje Kabil.
Kabil se usprotivio procjenjivanju težine zločina u BiH prema mjestima najtežih stradanja. “Ako su referenca Foča, Srebrenica ili Prijedor, pa kažemo da je Trebinje još dobro prošlo, to su zastrašujuće komparativne ravni u koje i sam upadam, ali su vrlo opasne. U Trebinju je u ratu ubijeno dvadeset ljudi, a i jedna dječja suza je previše. Sve što je imalo veze s islamom srušeno je. U trebinjskom regionu srušeno je šesnaest džamija”, kazao je Kabil, koji je ispripovijedio i sjećanja na svojega poznanika Srđana Aleksića, Trebinjca kojega su srpski vojnici u siječnju 1993. nasmrt pretukli nakon što je bošnjačkog sugrađanina Alena Glavovića pokušao obraniti od njihova maltretiranja na ulici.
Osim što je govorio o svojim romanima i pisanju, Kabil je Tomičiću pripovijedao i o filmu “Kod amidže Idriza”, jednome od najbolnijih i najomiljenijih bosanskohercegovačkih filmova o poraću. Počeo ga je pisati, kaže, u Americi, nakon neuspješnog razgovora s filmskim producentom. “Vratim se ljut s tog razgovora, sjednem i napišem: 'Eksterijer. Vratnik. Dan.' Izađem da prošetam do Venice beacha i vratim se, onako razočaran što nema ništa od mog holivudskog projekta, sjednem, napišem dvadeset strana scenarija, i za sedam dana završim grubu verziju. Konačna verzija nije se puno promijenila”.
“Kod amidže Idriza”, snimljen 2004., omiljen je film, ali i danas se raspravlja je li redatelj Pjer Žalica trebao dodati pjesme koje bolnoj i komornoj priči tugovanja za poginulim sinom na kraju daju optimističnu notu. “Nisam siguran da nije trebao”, kazao je Kabil. “Sad prvi put ovo javno kažem: zamišljao sam tihi, šutljivi, tegobni japansko-iransko-bosanski film, s dugim pogledima, tišinama, praznim prostorima, s praznom avlijom, sa satirućom boli zbog smrti vlastitog djeteta... To se ne može nikada prežaliti. Al' hajmo bit' pošteni: da sam uspio režirati takav film, nisam siguran da bi bio popularan kao što je popularan 'Kod amidže Idriza'”, kazao je Namik Kabil Ladislavu Tomičiću.
