O umjetnosti kao spiritističkoj seansi pisao je i Krleža na Gvozdu. Njemu se može vjerovati – cijeli opus izgradio je na prizivanju duhova i ako ga se na koncu i bude u umjetničkom smislu uskrsnulo, uskrsnut će ga se prije svega kao majstora rekonstrukcije davnih dana. Davni su dani vražja stvar, sa svojim duhovima izatkanima od sjećanja i sadašnjih aktualnih energija, one – te duhovne kreacije – mogu biti tako snažne da protagonistom evokacija zavlada osjećaj kako s njim u kontakt stupa onostrano. Sumnjamo da bi Krleža bio fasciniran Lucindom Williams, jednom od šampionki spiritističkog country-bluesa, njen izričaj pretjerano je doslovan i autobiografski. Ona se boji laganja, za nju autentičnost nije puka misaona kategorija, nego nešto što se platilo vlastitom kožom. Lucinda Williams najbolje je radila kada joj je bilo najgore: nakon razvoda, ljubavnih slomova, suočavanja s ovisnostima. Mirne luke, ako ih u njenom životu ima, više su namijenjene krpanju barke – dakle šljakanju – nego dizanju svih četiriju ekstremiteta u zrak u čast njegova veličanstva odmora. Nema ležanja u životu promukle cuntry-rock kraljice koja čak i kada je dobro raspoložena svoj pozitivni osjećaj temelji na svijesti o prolaznosti svega, što nije mala stvar imate li život sklon perpetuacijama.
Odlični ‘Down Where the Spirit Meets the Bone’ Williamsova je objavila prije manje od dvije godine i malo tko je očekivao da će se tako brzo vratiti u studio, a pogotovo da će rezultat biti ovako uvjerljiv. U studiju je imala izvrsnu pratnju, Billa Frisella i Grega Leisza, koji je i koproducirao album. Bill Frisell je gitaristička legenda, virtuoz, no Williamsova je uvijek imala magove na gitari, pa njegovo sudjelovanje nije čudo nego tradicija. Jednako tako je već tradicionalno visok i njen lirski nivo: ako kći Millera Williamsa, jednog od najznačajnijih američkih pjesnika svoje generacije, u akademskom smislu i nije nadarena kao otac, doma je savladala najtežu pjesničku disciplinu – nekenjanje.
Album žestoko počinje, reskom ‘Dust’, pjesmom oštrom kao paranje kazališnog zastora nakon kojeg nije moguće izgovoriti lažnu riječ – naime i filigranski precizna sjećanja mogu biti netočna, sve je u intonaciji, u zvuku, u ritmu tog zvuka, a ‘Dust’ je poduka iz izražavanja. Album o duhovima Louisiane, o rigidnom katoličanstvu, o djevojčicama koje su stradale kraj ceste i zločincima koje nije stabiliziralo deklariranje kršćanskih poslanica, niti ih je u red dovelo prijetvorno svećenstvo, album o prostitutkama koje u sebi imaju više svjetlosti nego mjesni uglednici, ali i album o vjeri i milosti, o pokajanju, o metanoji, o vrijednosti ljubavi. Dobro je napisala Hannah Arendt: zlo ne može biti radikalno, takvu moć ima samo dobro. Ovdje na ‘The Ghosts of Highway 20’ kanal dobra je ljubav između partnera, bezuvjetna ljubav, ona vrsta osjećaja koji opstaje unatoč svemu.
U Lucindinoj Louisiani se još uvijek preko tjedna radi, a onda vikendom zaranja u zabave kakvih se Hrvati mogu sjećati samo iz američkih filmova sedamdesetih: lokalne birtije, alkoholom načeto radništvo sklono kavgi, mjesne bivše i sadašnje ljepotice – atmosfera je dočarana obradom pjesme ‘Factory’ Brucea Springsteena s ‘Darkness on the Edge of Town’. Usporedba izvedbi pokazuje i koliko je vremena prošlo i kako danas stvari stoje. Springsteen svoju pjesmu izvodi kao rastanak s mladošću i ulazak u zrelost, Williamsova pjesmu izvodi kao sablasno opijelo, kod nje u kafanu više ne dolaze ljudi nego prazne ljušture, sve je izgubljeno, nema nade, nema je ni za radnike ni za vikend pijance – sve se jednostavno preselilo u svijet sjena. O kojemu je Lucinda snimila devedesetominutni album.
