Godine 2000. Clint Eastwood je snimio film ‘Svemirski kauboji’, radnja se vrti oko mogućeg pada sovjetskog satelita IKON na Zemlju, pa Rusi mole Amerikance da im pomognu. Kakva vremena! Što mislite, bi li Clint pomoć tražio od Putina i bi li je dobio? Ovo je ujedno i komentar američkog pogleda na vladavinu Borisa Jeljcina koji je na Zapadu slovio za tolerantnog, dok se danas u Moskvi na njegovo vrijeme gleda kao na sramotno razdoblje za kojega je prijateljevanju sklon ruski narod pretjerivao s prijateljstvima. Medvjed nije bubamara i nije pristojno da se ponaša kao bubamara.
Damien Jurado stari je indie folker značajne odmetničke biografije i još je prvim albumima na sebe skrenuo pozornost. Prvi album ‘Waters Ave S’ (1997.) kruna je njegova višegodišnjeg snimanja glazbe na kasete u kućnoj radinosti, nije baš tip čovjeka kojeg je moguće zaustaviti, više je medvjed nego bubamara, više Rus nego Amer upropašten razmaženostima ovih zadnjih vremena. Nije nesklon konceptuali: na albumu ‘Postcards and Audio Letters’ (2000.) snimio je zapise s telefonskih sekretarica i od njih sastavio tako uvjerljivu zvučnu sliku da su ga na ‘Pitchforku’ odrezali s ocjenom 2,4 od mogućih 10. No album nije bio baš tolika budalaština, valjalo bi mu dati još koji bod barem zbog poduzetog rizika, Jurado je tada već uživao onu iritantnu kultnu vrstu sljedbeništva kakva se zakači za rep ‘manjim’ autorima, s onom kao šarplaninac odanom publikom spremnom slijediti ‘svoga’ izvođača i na Mjesec.
A upravo onamo uputio se Jurado ovim svojim novim albumom: svemir pa još dalje, kao da mu je takvo što sad ultimativni cilj – rupa se ovoga puta buši na kraju galaktike. Ima li autoputeva i drugdje u galaksiji, mogu li svemirci letjeti, pate li i oni od osamljenosti, imaju li i oni lo-fi scenu, tek su djelići problema koje je Damien Jurado na albumu ‘Visions of Us on the Land’ nametnuo čak i na razini zvučne obrade tema. Sound mu počesto vuče na divlji underground iz drogama podbočenih šezdesetih u Los Angelesu, i to ponajviše na rad Arthura Leeja i njegove grupe Love, kojima nije bila strana znanstvena fantastika.
Juradov album producirao je Richard Swift, i on je treći nastavak svemirsko-kaubojske serijale započete na albumu ‘Maraqopa’ (2012.), nastavljene na ‘Brothers and Sisters of the Eternal Sun’ (2014.) i zaključene na ovogodišnjoj svemirijadi. Sve albume producirao je spomenuti gospodin Swift, kojemu je jedan od najvažnijih autora što ih je ikada čuo Van Dyke Parks, a osim grupe Love mogu vam na um pasti i The Zombies: teško je, zapravo, koliko god opis albuma na papiru izgledao čudno, uopće se sjetiti boljih grupa i autora od ovih u čijem je smjeru svojim space shuttleom zaplovio Damien Jurado. Dosta je čuti gitaru na ‘Exit 353’, jednoj od najboljih pjesama koje je Jurado do sada snimio, pa da se osjeti kako ovaj putnik dobro zna kamo ide: radi se o smjeru u kojemu riječ smjer više nema smisla, više uopće nije bitna, jer je prostor jednostavno prevelik, kamo god krenuo – izgubit ćeš se.
Na albumu je sedamnaest pjesama, sve to traje nešto tanko preko pedeset minuta (nekada se to zvalo ‘dupli album’) i Jurado je reminiscentan i ujednačen, on se ne kreće samo prostorom nego i vremenom, konstantno vuče na prošlost, iako se tobože kreće futurističkim pejzažom. Ovo mu polazi za rukom i stoga jer zvuk koji su on i Swift rekonstruirali na specifičan način pripada prošlim vremenima, oni su se suvremenom tehnikom poslužili u mjeri u kojoj im je mogla poslužiti kao vremeplov koji nije nužno okrenut samo prema sutra. Da je tome tako uvjerit će se svatko tko si pusti ‘Queen Anne’ koja kao da je ispala iz torbe s neobjavljenim pjesmama Simona & Garfunkela. Sva prava putovanja na koncu odbacuju prostor i završavaju u osjećaju, velikom osjećaju. Ono o čemu se na svijetu radi zove se duša, a ovo je album o jednom njezinom putovanju.
