Bitchin Bajas rade od 2010. Oformljeni od Coopera Craina, gitariste krautrock sastava Cave, od kojih su nešto više oslonjeni na melodiju nego na ritam, više šaraju prema psihodeliji, nego što ih zanima bilježenje industrijskog sounda, radije rade glazbu koja zvuči kao povratak prirodi, nego kao oslikavanje urbanog okruženja. Čak i ovdje, u suradnji s čuvenim Bonnijem ‘Princeom’ Billyjem imaju pjesmu ‘Despair is Criminal’ gdje zvuče kao da su se upeli opisati intelektualno ne baš najpoticajniju atmosferu Sai Babinog ašrama, ali nakon vođine nenadane, prerane smrti u 85. godini (obećao je da će živjeti puno duže). Atmosferu u takvom ašramu možemo samo zamisliti: meditanti sjede u krajnje zbunjenom stanju, ne razumiju baš nabolje što se dogodilo – je li guru na sebe preuzeo grijehe svijeta pa ga je zbog toga bolest satrala ili se radi o tome da su mrvicu namagarčeniji nego što je red da se bude petljaš li s guruima. Uglavnom, i prije ovakvih komada Bitchin Bajas nisu bježali od pastorale, što se pokazalo već na prvom albumu ‘Tones & Zones’ (2010). Nakon ovog albuma Cooperu Crainu pridružuje se Dan Quinlivan iz čikaškog post-rock sastava Mahjongg. Ovaj je sa sobom ponio gitare i zvuk spustio prema zemlji, valove sounda počeo je strože strukturirati, ubacivati čak i melodičnost, što je možda bio sirenski zov za Roba Fryea, također iz grupe Cave, koji im se pridružuje s flautom, saksofonom i gitarom. Rezultat je drugi album ‘Water Wrackets’, inspiraciju su pronašli u istoimenom filmu Petera Greenawaya iz 1975. Sve to kao da je bilo tek zagrijavanje za ‘Bitchitronics’ (2013), gdje su Bitchin Bajas pohvatali sve konce i ispalili album koji je kod kritike izmamio usporedbe Crainove gitare s gitarom Roberta Frippa, čarobnjaka s pet zvjezdica i onom velikom magičarskom kapom u špic.
Bio je to vrhunac njihove dotadašnje karijere (koji nisu nadmašili ovom kolaboracijom s Oldhamom, odnosno Billyjem), tu su pokazali što su u stanju napraviti s glazbom kakvu su nekoć svirali njihovi očiti uzori, kao Neu!, Brian Eno, Alice Coltrane. Na ovom se albumu moglo čuti tonova koji su se kretali na skali od iritantnog Jeana Michela Jarrea, pa do etničkih indijskih momenata koji su asocirali na spomenutu Alice Coltrane, ali i na već spomenuti ašram preminuloga duhovnoga vođe, kralja vibhutija – dakle, čak i kada su najbolji Bitchin Bajas znaju imati vrlo iznenađujućih, iritantnih ispada. I evo sad s njima na albumu ‘Epic Jammers and Fortunate Little Ditties’ Willa Oldhama pod onim svojim umjetničkijim identitetom Bonnie ‘Prince’ Billy. Oni su već surađivali 2014. na tribute albumu za Shirley Collins, gdje su dali nagovijestiti kako bi mogao zvučati zajednički album, odluče li ga ikada snimiti. A ovdje su napravili i korak dalje, sve zvuči apokaliptično i bezbrižno, kao da su se momci okupili u predvečerje smaka svijeta i odlučili, kao onomad Sokrat u zatvoru, zasvirati prije nego što sve ode do vraga. Ovakva (zamišljena) ideja odrazila se povratno na svirku – dečki nisu, razumljivo, uronili u popevke, nego su malo zadramili.
A ovo u što su doista bućnuli na ‘Epic Jammers’ zbilja zvuči kao jam koji sviraju ljudi koji nisu unaprijed znali što će svirati, pa je poneka čudna zvukovna putanja već unaprijed abolirana od moguće kritike. Billy je oduvijek više ulagao u atmosferu nego u svirku i nije mu nikad bilo bitno da se pretjerano udalji od grubog skeleta pjesme, kojoj je on nekim čudom često omogućavao da hoda – pa bi to onda znalo zazvučati uvjerljivo jezivo, a ovdje je našao duhovnu braću, likove kao što je i sam, koji su od otpadaka glazbe iz vremena dok je svijet bio mlad, sad već usmrđenih, u stanju napraviti soničnu skulpturu. A što povremeno skrenu i u ašramsku atmosferu, to je možda nekakav specifični smisao za šalu koji ne moramo dijeliti s njima.
