Ove godine čitamo Annie Ernaux. Od sveukupno pet hrvatskih prijevoda, u izdanju četiri izdavača, ove godine ih je objavljeno tri: "Jedna žena", "Događaj" (oba u izdanju MaMe) i "Godine" (OceanMore). Do sada smo čitali autobiografski roman o ocu ("Mjesto"), o ljubavničkim strastima ("Samo strast"), o pobačaju ("Događaj"), i o majci ("Jedna žena"). A sada čitamo kako smo čitali Ernaux. U "Godinama" nailazimo na sve te romane, na ovom i onom mjestu, u spominjanju majčinog Alzheimera ili u spominjanju ruskog ljubavnika koji se pojavio nakon razvoda krajem osamdesetih.
Ernaux (1940.) je "Godine" počela planirati krajem devedesetih. Bila je u kasnim pedesetima, rastavljena, pred profesorskom mirovinom, imala je dvojicu odraslih sinova: i dvadeset i devetogodišnjeg mladića koji joj je "pružao prisnost" kakvu stvara "samo spolni čin". Zvala ga je "momkom", i svojom "posljednjom ljubavi". Ležeći na madracu na podu njegove ledene garsonijere osjećala se kao da ponovo proživljava prizore iz vlastitog studentskog života. Tu se i začela ideja romana o ženi koja živi od 1940. do danas. Sve što ju je dovelo do ovog kreveta, do madraca na kojem leži s mladim muškarcem, kao da je poništavalo njezinu povijest. U budućoj knjizi trebalo je sačuvati sve to vrijeme koje je bilo oko nje, sve okolnosti.
I eto nam "Godina", izvorno objavljenih 2008., kronike generacije, kronike poslijeratne Francuske. Uobičajeno autobiografsko prvo lice iz svojih prethodnih knjiga Ernaux je zamijenila s generacijskim "mi", a kada govori o sebi onda je to "ti", ili rjeđe, "ona". "Momak" s madraca bit će otpiljen s dolaskom novog milenija, sredinom nultih pojavit će se unuci, potom i dijagnoza karcinoma dojke i kemoterapija, a onda i novi "mladi muškarac", a s njime i utjeha ljubavi i erotike. Tada, u šezdeset i nekoj, "Godine" postaju "klizna pripovijest u apsolutnom i neprekinutom prošlom vremenu". Roman svih romana Annie Ernaux. Roman u kojem je čitatelj dio prvog lica množine, i u kojem se svi prepoznajemo, bez obzira na to pripadali ovoj ili onoj generaciji, rodili se ovdje ili ondje.
Prepoznajemo se u povijesnim događajima, padu berlinskog zida i rušenju Twinsa, prepoznajemo se u scenama iz bračnog i potrošačkog života, ali i u nizu osobnih sličica: prizoru žene koja je podignute suknje čučnula da se u po bijela dana pomokri iza barake koja služi kao kafić, s kojim počinje knjiga, ili jednim od sličnih prizora kojima završava. Tu kao da leži destilat godina, sjećanja koje nikad ne staje, "poput spolne žudnje". Ernaux želi sačuvati "svjetlo koje kupa lica koja su postala nevidljivima, stolove koji škripe pod teretom iščeznule hrane, svjetlo koje… sveudilj pada na sve što se proživi, čim se proživi, neko prijašnje svjetlo".
Svima nam je to zajedničko. U tekstu je svjetlo. Mistika teksta je da uskrsava prošlost. Prošlost je kuglica koju Annie Ernaux stavlja ispod kutije šibica. Kako se god spretno i brzo kutijice ispremiješale smotuljak je uvijek ispod one koju podignemo. A kada nije, kad ispod kutijice nema ničeg, čudo je još i veće. Jer između onog "sve" i onog "ništa", "ništa" je uvijek veće mađioničarsko čudo.
