Mama je umrla u ponedjeljak. Sljedećih dana Annie Ernaux uporno se vraćala na nedjelju. Svoj roman o mami počela je pisati dva tjedna poslije majčine smrti, 20. travnja 1986., a završila ga je 26. veljače iduće godine. Među posljednjim pasusima je i ovaj: "Tijekom tjedna koji je uslijedio stalno mi je pred oči dolazila ta nedjelja, kada je bila živa, smeđe čarape, forzicije, njezine kretnje, njezin osmijeh kad sam se od nje oprostila, i zatim ponedjeljak, kada je bila mrtva, ležeći na krevetu. Nikako nisam mogla spojiti ta dva dana. Sada je sve povezano."
Na osamdesetak stranica kratkog romana, pisanog dugih deset mjeseci, sve se povezalo: odnos majke i kćeri; jedan život, žene u Francuskoj tokom dvadesetog stoljeća. I nama se sve povezuje. Početkom godine čitali smo u hrvatskom prijevodu Handkeov roman o smrti majke. Potom smo čitali "Majčinstvo" Sheile Heti, "Ordesu" Manuela Vilasa, "Djevojku, ženu, drugo" Bernardine Evaristo, i sada kao da se s "Jednom ženom" Annie Ernaux sve između povezuje u jednu knjigu, jedno čitanje. Govorimo o romanima koji počinju smrću majke, o majčinstvu, o autofikciji, o ženama u Evropi u dvadesetom stoljeću i geografski šire od toga, povijesno šire od toga.
Annie Ernaux prvakinja je francuske autofikcije; što bi se reklo, već više od četrdeset godina. Kod nas je prevođena unazad dvadeset godina ("Samo strast", "Mjesto", "Događaj"), a sada je tu i s prijevodom jednog od svojih ključnih tekstova, koji "nije biografija ni, naravno, roman, možda nešto između književnosti, sociologije i povijesti" (kaže Ernaux), ali je svakako mala-velika knjiga, kod nas izdavački kompletirana preciznim prijevodom i dojmljivo dizajniranom naslovnicom.
Handkeu je majka prenijela identitet izopćenika, Annie Ernaux je sve to što jest – građanka, profesorica, književnica – zbog svoje majke. Baka je bila pismena, najbolja učenica u okrugu, mogla je postati učiteljica, ali joj roditelji nisu dopustili da ode iz sela: smatralo se da za ženu nema veće nesreće od udaljavanja od obitelji. Mama je bila ponosna radnica, emancipirana i od sela i od života sluškinje u buržujskim kućama, a sanjala je biti prodavačica u dućanu. Otac je kći učio voziti bicikl i vodio je na Fernandelove komedije. Majka se ponašala kao učiteljica. Sav njen autoritet, sve njene želje i ambicije, bile su usmjerene prema školi. Kada je otvorila dućan s kafeterijom, od jutra do mraka posluživala je krumpiriće da bi kći mogla "sjediti u predavaonici i slušati nekoga kako govori o Platonu". Annie Ernaux je majčin projekt. Velik je to ulog, golema je to prtljaga. Emocionalni transferi između majke i kćeri pogon su identitetskog transfera. Majčina misija bila je prevladavanje klase i realizacija osobnih i društvenih ambicija. Rekavši to, možemo reći kako time nismo rekli i sve o romanu.
Poticaj za pisanje o majci Annie Ernaux je pronašla u utjecaju koji je majka na nju imala. No na kraju, rezultat teksta je portret jedne žene. Ta žena određena je povijesnim kontekstom, i biološkim kontekstom. Mlada žena koja je jurila na biciklu za vrijeme savezničkog zračnog napada na kraju života bit će dementna starica. Izvanredno je to živ literarni lik. U povijesnom smislu, čini se, ništa manje relevantan za razumijevanje dvadesetog stoljeća od neke historijske ličnosti francuske povijesti.
